Važno ti je da samo da možeš usrećiti svoju djecu. I ako to znači da radiš tri posla, i ako to znači da nisi godinama kupio novi parfem, ili ti, mama čitateljice, novu maskaru. Kad ti postaneš roditelj, sve što si do tad imao postane nekako bespotrebno. Baš kao što je tvojim roditeljima bilo bespotrebno sve, osim tvoje sreće.
Kad postaneš roditelj, odjednom shvatiš da je tvoj tata zapravo cijelo vrijeme možda ipak volio čokoladu. Da je tvoja mama sigurno željela i modernu frizuru, i onu krafnu za doručak, i onu debelu jaknu koja joj se baš svidjela, ali je ipak odabrala tanju. Bit će dobra, rekla bi. Onu debelu perjanu dobio si ti.
Kad postaneš roditelj, ne možeš se sjetiti kad si zadnji put kupio jagode za sebe, ni kad si pojeo posljednju palačinku koja je ostala na tanjuru. Možda eventualno kad si se dobro uvjerio da je neće nitko drugi. I tek onda ti prođe kroz glavu kako je tvoj tata uvijek jeo samo palačinke s pekmezom. Ili prazne. Baš je nekako volio prazne. Zar to nije bilo zato što on ne voli čokoladu!? Ne, to je vjerojatno bilo da bi one s čokoladnim namazom ostale tebi.
Je li mamino “Ja neću, nisam gladna” stvarno uvijek bilo istina, ili se bojala da je skuhala premalo? Ili ono “Ma prejela sam se, neću ja kolače”? Je li tata baš volio one manje lijepe dijelove mesa, ili je htio da najbolji komad pojedeš ti? O da. Svi odgovori ti se sami poslože kad jednom postaneš roditelj...
Prije ćeš priuštiti djetetu nego sebi
Vjerojatno si, kao i svi, imao fazu u kojoj si mislio da su tvoji roditelji staromodni. Zaboga tata je uvijek nosio one na pola raspadnute tenisice, a ni mama dugo vremena nije obnovila garderobu. Da, tako misliš kad si tinejdžer. Ali kad ti postaneš roditelj, shvatiš da su oni bili ‘staromodni’ jer su se trudili da ti budeš u korak s modom. Kad si bio dijete, da imaš onu igračku koju si žarko želio. Kad si tinejdžer, da imaš one tenisice koje nosi pola škole. Kad kreneš na faks, da imaju 200 kn sa strane da ti gurnu u džep kad izađeš s društvom. Ne trebaju tati nove tenisice ni mami nova torba. Tati i mami je dovoljno da ti imaš sve što ti mogu dati.
Bilo da ti sada kao roditelj imaš skromna primanja ili možeš priuštiti i sebi i djeci baš sve što treba, ja znam, čitatelju, da ćeš prije priuštiti djetetu. I tu smo svi isti.
Sjećam se vremena kad je moj tata morao mjesecima odvajati od plaće da bi mi kupio Barbiku. A onda se sjećam i ‘boljih’ vremena kada nam nije ništa falilo, ali svejedno sam kad bi me odveo u kafić ja pila sok, a on ‘1dl mineralne’ jer nije baš volio sokove. Imali smo dovoljno, imali smo i previše, ali ta navika mu je ostala. Mog tate sad nema, a ja sam postala majka. I nikada neću saznati je li on možda ipak volio sokove, ili barem čokoladu...
Nisu željeli da primijetiš kad imaju, a kad nemaju novaca. Za tebe su uvijek imali.
Moja majka i danas, iako je ona baka, a ja odrasla žena koja živi u drugom gradu, svakodnevno brine imamo li mi sve što nam je potrebno. I u stanju je dati sve što ima da bi nama bilo dobro. Da, dijete si i kad odrasteš, sve dok imaš biti čije dijete. Sjećaš li se vremena kad je tvom tati navodno omiljeno jelo bilo jogurt i sendvič u kruhu, a ti si imao nekoliko odabira za svaki međuobrok u danu? Sjećaš li se da su ti uvijek dozvoljavali da umjesto kusurauzmeš žvake, iako bi im taj kusur možda jako dobro došao? Nisu željeli da primijetiš kad imaju, a kad nemaju novaca. Za tebe su uvijek imali.
Sjećaš li se kada je došlo doba nove tehnologije i ti si imao dosta dobar mobitel, a tvoji roditelji ga ili tada još nisu imali uopće, ili su imali neki stari model zbog kojeg ti je bilo neugodno? Sigurna sam da se sjećaš.
A sad, kad si i ti roditelj, i to vjerojatno ipak blagoslovljen situacijom da ne moraš zakidati sebe da bi djetetu ispunio sve potrebe, ipak se na neki način zakidaš. To se kao neko nepisano pravilo ili prešutna tajna prenosi iz generacije u generaciju. I nije ti važno kad si zadnji put posjetio frizera niti koliko imaš pari cipela.
Važno ti je da samo da možeš usrećiti svoju djecu. I ako to znači da radiš tri posla, i ako to znači da nisi godinama kupio novi parfem, ili ti, mama čitateljice, novu maskaru. Kad ti postaneš roditelj, sve što si do tad imao postane nekako bespotrebno. Baš kao što je tvojim roditeljima bilo bespotrebno sve, osim tvoje sreće.
Možda si ti jedan od onih koji misli da to nikad nije osjetio na svojoj koži, i imaš sve što poželiš, bez potrebe da razmišljaš kome to dati - sebi ili djetetu. Ali dati ću ti banalan primjer da smo svi mi roditelji isti. Zadnja banana u košari s voćem. Uzeo bi je, ali ti prođe kroz glavu da će te možda klinac baš za pola sata tražiti bananu. Ostavljaš je. Uzimaš naranču, njih je više. Ionako baš nešto i ne voliš banane. Isto kao što moj tata nije volio čokoladu.
