Je li dijete od osam godina dovoljno veliko da brine o životinji? Pod brigom mislim dati hranu, počistiti dlake, izvesti ispred zgrade... Ili sva briga opet spadne na nas odrasle?
Uopće ne znam kako oblikovati sve misli koje mi se vrte u glavi na ovu temu. Moje dijete će sad imati osam godina i već bar dvije želi mačku. Jako, jako, najjače. A ja sam zdvojna i nemam pojma što mi je činiti jer na, a) nema doma od jutra do navečer b) imala sam mačku nekada davno i bila je puno sama pa mi je izgrebala sve što je mogla.
Kao osnovnoškolki, prije puno godina, mama mi je donijela psa s neke benzinske pumpe. Bio je malen, prljav, nesnosno je smrdio ali meni je bio najfantastičniji poklon ikada. Taj pas će, kroz narednih nekoliko godina, postati moje utočište, ljubav, rame za plakanje, prijatelj, you name it.
Dakle, osjetila sam sve to. I divno je. No, kad sam ja imala psa, živjeli smo u kući, tu smo bili i tata i baka i sestra i ja…. Imao se tko brinuti da životinja ne bude sama. Dakle, moj stav je da životinji trebaju uvjeti i ljudi. Možda i griješim, ne znam. Zato pišem ovu kolumnu. Da čujem i druga mišljenja, iskustva.
Isto tako, što s dlakama? Mora li nam dom nužno biti neuredan ako imamo kućnog ljubimca s dlakama? Kupiti psa koji ne pušta dlaku? A moje dijete želi mačku… Ne onu ćelavu, običnu mačku.
Životinje su punopravni članovi obitelji
Kad smo se selili u London, podrazumijevalo se da i moja tadašnja mačka ide sa mnom. Vađenje krvi, laboratorij u Ljubljani, carina, po nalaze opet u Ljubljanu i svejedno maca nije otišla jer je trebala biti šest mjeseci u karanteni tamo. Na svu sreću, imala sam je ovdje kome ostaviti tako da je i dalje živjela sretno i zadovoljno. Jednom mi je došla u posjet kad sam bila u Hrvatskoj i – pokakala se na krevet. Na isti krevet na kojem je spavala prije no što sam je morala dati prijatelju. Moja maca je protestirala. A njezine dlake sam pronalazila po stanu još nekoliko godina kasnije.
Što želim reći? Životinje, u ovom slučaju mace i psi, su živa bića koja osjećaju i pamte. Bića koja trebaju i imaju pravo na sve benefite koje im život može pružiti. Ta bića su punopravni članovi obitelji.
Pa onda, ako je netko član obitelji, imamo li ga pravo ostaviti samog od 8 do 19? Meni to ne zvuči ispravno. Što s godišnjim odmorima? Odlasci u dućan? Na kavu? U park gdje se igraju djeca?
Nemam iskustva sa životinjom i djetetom, pa evo, molim vas da mi kažete što je dobro, a što ne u tim slučajevima. Znam da nas životinje oplemenjuju i da u njima imamo prijatelje zauvijek no jesmo li mi njima prijatelji ako im ne pružamo uvjete koje zaslužuju?
Je li dijete od osam godina dovoljno veliko da brine o životinji? Pod brigom mislim dati hranu, počistiti dlake, izvesti ispred zgrade…Ili sva briga opet spadne na nas odrasle?
Ono što sam sigurna da osmogodišnje dijete neće tući ili mučiti životinju, no hoće li htjeti brinuti o njoj kad prođe prvih nekoliko dana ushita? Puno razmišljanja, malo iskustva trenutno kod mene. Ako imate kakav prijedlog, I'm all ears.
