Može se roditi, i to nekoliko puta i dalje koristiti tijelo kao instrument zarade i zadovoljstva. Može se biti umjetnik i kupiti ono što djeci kupiti treba. Može se boriti sa sredinom koja osuđuje i odgajati ljude koji to neće činiti
Ok, upisala sam i najmanjeg sina u vrtić; o-čuvan je (hm, uz moju burnu prirodu nadam se da je očuvan) do svoje treće godine, kao i prvi sin. Na tragu moje intuicije, prirodnih religija i plemenskih običaja gdje djeca do treće godine trebaju biti stalno s majkom kako bi izgradili integralno emocionalno tijelo, koje nemaju razvijeno pa ga crpe od majke.
Nadam se da su od mene mogli dobiti dovoljno ljubavi, radosti i sigurnosti... još jedan upitnik? Ali inicijalna želja mi je podijeliti nešto s lakoćom življenja,a ne tom dosadnom, sveprisutnom oneraspoložavajućom krivnjom.
Sad što se mora, mora se. Vrijeme je da konačno i ja kao majka, žena i plesačica oslobodim svoja jutra pa makar na 4 sata kako mi jedino „slobodno vrijeme“ ne bi bilo tečaj plesa koji intenzivno vodim ili iscrpljujući nastup vikendom. Ne mogu, a da ne spomenem kako je ples revitalizirajuća stavka, jer ples je takav sam po sebi, i nevjerojatno kako i onda kada mi se ne da, ali baš ne, dovući noge do dvorane, krenem, zaplešem i svaki put isto - odoh kući pjevajući! A dodatni blagoslov svakako su sve te divne djevojke i žene koje srećem, grlim, gledam, ispravljam, bodrim, i od kojih živnu sve pore mojeg istinskog bića...
Svakako bih preporučila vježbu svakome, ali ples pogotovo ženama jer je toliko kreativan i nama ženama kao sukreatoricama toliko prirodan i neupitno dobrohotan za sve mišiće tijela, za mir uma, za živost duha. Svjedočim to kao cjeloživotni plesač, netko tko se plesom bavi poprilično ozbiljno, ali i dalje otkrivam, usavršujem, uvježbavam stara i nova stečena znanja i ideje pokreta.
Ushićenje koje ples nosi
Toliko toga za osmisliti... bliži se godišnja predstava koju uvježbavam s mojim dragim polaznicama plesne škole Apsaradhe. Toliko koraka, sekvenci, stilova, kostima, šarenila, ali i emocija nabijenih u paketiću od sat vremena. (Dugo)godišnji trud prezentiran u dahu. Trenutak kad za nas svijet stane, priključujemo se na neke druge valove, one koje Umjetnost sama nosi i dovodi do ludila ili savršenstva. U svakom slučaju za nas bitna stvar, od životne važnosti!
Vježbati u dvorani, po mraku, hladnoći, vrućini, dolaziti kad nemamo vremena, dolaziti kad smo preumorne, dolaziti kad nam se otpor prema gibanju, bilo kakvom, čini kao najlogičnija stvar, dolaziti i činiti nešto za sebe pa makar i onda kada bi članarinu radije zapili ili pojeli u Vinceku ili skoknuli do HundM-a,... e tu se stvaraju ushićenja koja se verbalno teško opisuju.
Sjećam se svoje učiteljice koja bi govorila; koje je tvoje opravdanje? Zašto plešeš? E... lijepe moje pa baš radi Ushićenja koje ples nosi, niti pozornica, velika ili mala, niti složena rasvjeta, dobra ili loša, niti kostim, skupocjen ili podrapan, niti glazba, ugodna ili iritantna, niti lovorike, zelene ili zlatne, niti mnogobrojni aplauz, taj okidač plesnog ruleta s kojima može opstati ili propasti cijela jedna bilijarda moždanih stanica plesača... Ali ta jedna mala duhovna iskra koja se na predstavi iskrada ili pršti od plesača prema gledateljima, uhvati li se za gušu, sve je opravdano. Težak je to zadatak, ali moguć.
Sa sinovima plešem od kad su mi poklonjeni
Moj sinčić zna reći da dijelimo istu pozornicu. Oni s vrtićem isto rade predstave i nastupaju. Često smo na predstavama za djecu. Svaki put kada vidimo uličnog zabavljača obavezno zastanemo i udijelimo koju kunu. Voljela bih da nauče, ako već nisu, koliko je Umjetnost važna za očuvanje zdravog ljudskog duha i koliko je važno da postoje umjetnici u ovom sivom svijetu, koji daju smisao svakodnevici i okrutnosti, svojim predanim radom.
No krenimo slagati glazbu za skorašnji nastup, i za današnji trening trebam se pripremiti. Konačno sam i kostim sašila od materijala koji su dugo čekali svoj red. Letke moram podijeliti po kvartu za jutarnje početne sate. A i veš bih trebala posložiti, idem redom, prvo podnevna kava. Čekajte, pa koliko je to sati? Već je vrijeme i za otići u vrtić po djecu!
U redu, dosta priče, vrijeme leti, a moji živahni mališani ipak su prvi u liniji mojih prioriteta. Njihove ručice koje naprave toliko unutarnjeg reda i vanjskog nereda, njihovi glasići koji neprestano nešto ispituju, konstatiraju i povisuju se često, njihov pogled na svijet koji je toliko ohrabrujuće jednostavan i utješan. S mojim sinovima plešem od kad su mi poklonjeni... Oni su Mjesečeva sonata i Sunčeva okosnica moga života.
Može se roditi i dalje koristiti tijelo kao instrument zarade i zadovoljstva
Oduvijek su bili prisutni u mome htijenju i umu i prizvala sam ih putem plesa koji mi je prvotna i jedina terapija za sve boljke i tuge. Oni su, kao što je rekla draga prijateljica koja zna sve što čovjek treba i ne treba znati, dva preslatka bombončića, zamotana u različite papiriće. Imam sreću uživati u takvoj divoti i nemam nimalo kajanja da sam svoj život podijelila vremenski na dva dijela - za djecu i za ples. Jer, na zgražanje mnogih, i plesača i neplesača, može se biti majka plesačica.
Može se roditi, i to nekoliko puta i dalje koristiti tijelo kao instrument zarade i zadovoljstva. Može se imati podršku obitelji (nikada naravno sve), ali onog najbitnijeg, svog muža koji u plesu ne vidi ništa loše, već pomaže u svakom koraku promocije i inspiracije. Može se biti umjetnik i kupiti ono što djeci kupiti treba. Može se boriti sa sredinom koja osuđuje i odgajati ljude koji to neće činiti. Može se staviti svoj letak i plakat, s golim trbuhom ili leđima, na ploču mjesnog doma (u kojem podučavam) iako je pored vrtića, i svi ga roditelji vide. A netko ga i odlijepi te baci u smeće... Umjetnost se ne da zatrti, uništiti.
Moj ples, iako možda nije virtuozan, jest majstorski, jer sam ja stara majstorica plesa. A isto tako i ujedno sam mlada majstorica svoga doma gdje su moja djeca alati prenapredni za mene i od kojih ja često učim da se ponašam blaže, razumnije, tolerantnije i ljubavnije.
Majka plesačica - nema ništa vulgarno u tome, jedina je vulgarnost demon našeg srca, i s njim se treba uhvatiti u koštac. Jer biti majkom i biti umjetnicom najuzvišenija je zadaća koja mi je iz nekog razloga povjerena.
