Kakva mama, takva kći

Imam majčinski staž od već punih pet mjeseci. U odnosu na nove mame, prešla sam popriličnu kilometražu, a za one s djecom od godinu dana – još sam naivna i neiskusna. Ali kao što su bebe različite, tako su različite i njihove mame. Nedavno sam krenula na jogu za mame i bebe. Divan koncept. Divna voditeljica. Divna dječica i divne mame. I onda smo se u čitavu tu sliku trebale uklopiti nas dvije. Prvi sat, tako su mi rekle, svim bebama je bio težak i plačljiv. Drugi sat sve su većinom bile mirnije i surađivale. Treći sat – "ma do tada ćete se već uhodati i vježbati kao da to oduvijek zajedno radite". U petak će nama biti četvrti sat. A Amarie i dalje na satu radi sve samo ne ono što je voditeljica zadala i što bih ja voljela da u danom trenutku radi. Baš ta moja beba ima svoju volju. 

Ležanje na miru i zabavljanje sa svojim prstima ili igračkom kod nje traje čitavih minutu i pol, i odmah nakon toga traži drugu zanimaciju. Kad ju okrenem na trbuh, prvu minutu oduševljena je perspektivom, okruženjem, svojim rukama i podizanjem. Veselo okreće glavu i smije se, a onda kada glava oteža, teškom voljom se okreće na leđa, ili – što joj je još draže, zabije nos u podlogu i počne cendrati. Ok. Slijedi okretanje na leđa. E sad. Amarie ne voli biti na leđima, pogotovo otkad je otkrila mogućnost sjedenja uz pridržavanje. No i ta poza je zanimljiva čitavih minutu-dvije... Ustvari bi ona rado da sat joge traje toliko da se sa svima pozdravi, da glasno otpjeva što misli da je prigodno za taj dan, da istegne vrat potrbuške, podigne se na trbušne mišiće dok leži na leđima, napravi okret s leđa na trbuh na lijevo, pa na desno, još malo sjedi meni u krilu, i – idemo dalje! Baš imam djevojčicu od akcije. Ne znam zašto se tome i dalje čudim!

Svaki dan nam je drugačiji. Jedini svakodnevni rituali kojih se držimo su polagana jutra i večernje kupanje-hranjenje-spavanje oko 20 sati. Sve između ovisi ponajviše o mojim poslovnim obavezama. Amarie je još uvijek samo na prsima tako da se sve dnevne obaveze odvijaju još uvijek u intervalima od maksimalno 2 do 3 sata. I rijetki su dani da nemamo neku obavezu, čak i vikendom.

Nedavno sam, prvi put od kad sa rodila, izbivala čitav dan. Od 8 ujutro do skoro 8 navečer. Bila sam na testiranju za stipendiju za Executive MBA i pauze su trajale po 15-ak minuta. Luka i moja sestra dovodili su Amarie na hranjenje i druženje u svakoj pauzi koju sam imala. Iako se taj dan uskoro pokazao jednim od uspješnijih u mojem životu – osvojila sam stipendiju! – istovremeno mi je to bio jedan od najtežih dana od kada sam postala majka. Tijekom tih 12 sati izrazitog mentalnog napora, kada želiš dati najbolje od sebe u okruženju još 70-ak isto toliko uspješnih i ambicioznih mladih ljudi, imala sam osjećaj da nije prošlo niti 15 minuta, a da ne pomislim na svoju djevojčicu, da se ne pitam bi li bilo bolje da ovu nedjelju provodim s njom, da ne posumnjam u svoju želju da dobijem tu stipendiju. Podrška mojih najbliskijih koju imam za svoj rad, a po novom i za svoje daljnje školovanje, neprocjenjiva je. I zahvalna sam im na tome toliko da to niti ne znam  izraziti. Amarie još nije sebe dovoljno svjesna da bi znala koliko mi znači njezin osmjeh i ručice kojima me prima kada ju vidim i nakon tih sitnih, a ponekad tako dugih 2-3 sata u danu. Osjećam to kao njezin način da mi iskaže svoju podršku i sa mnom podijeli radost. 

Sve više sam svjesna – i zahvalna – što sam među rijetkim mamama koje mogu svoje radno vrijeme i obaveze organizirati oko svoga djeteta. Istovremeno, iz dana u dan moje obaveze se množe, sve više se vraćam u rutinu radnog dana, a uskoro ću i ponovno sjesti u đačke klupe, učiti i polagati ispite. Jesam li mogla izabrati biti off godinu dana i ne raditi ništa? Jesam, naravno. Ali, valjda sam sazdana od drugog materijala. Kako ja, tako i moje dijete. Jer - kao što su različite mame, tako su različite i njihove bebe.