Roditelji Kolumne roditelja 10. studenoga 2014.

Kad padne noć, beba luduje, a ja ludim!

Doris Pinčić Rogoznica
Foto: Marko Prpić/PIXSELL
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Sve mi diraj, ali san nemoj. Prvih šest mjeseci stvar je funkcionirala, a sada je naš dječak ušao u fazu stotinjak noćnih buđenja u kojima je jedino što ga može smiriti to da ga netko (čitaj ja) drži na rukama i cijelu noć hoda s njim po stanu. Stalno se pitam kako ostati smiren u takvim situacijama?

Nisam spavalica koja se diže kasno ujutro. Nakon povratka s ekskurzije i najluđih provoda na nogama sam bila u deset, a u pravilu, kada me ne budi sat, ustajem u sedam i trideset. Ne volim ići kasno spavati, najdraži mi je onaj prijeponoćni san. Ako sam naspavana, možeš sa mnom što god hoćeš, u principu, ako sam naspavana, onda sam i zdrava.

Znači, sve mi diraj, ali san nemoj. Čak mi je i mjehur istreniran da me ne budi. O tome koliko cijenim san govori i činjenica da nikad nisam voljela previše tulumariti, svaka čast zabavi i druženju, ali zašto to ne bismo prebacili za dan pa po noći, kako je i red, lijepo spavali? Sve ovo bile su moje mantre, misli i zakon prije trudnoće, prije nego je na svijet stigao D.

Jedino što sam molila Boga je da spava i uvjeravala sam samu sebe da ću imati pozitivan stav i dobru energiju koja će njega u tom smjeru motivirati. I doista, prvih šest mjeseci prošlo je jako dobro. Vrlo brzo shvatio je što je noć, a što je dan. Naravno, budio se 3 do 4 puta u toku jedne noći, ali ne previše dramatično, tek toliko da bi pocikio svoje, okrenuo se i nastavio dalje. Nisam forsirala spavanje u krevetiću, oslanjala sam se cijelo vrijeme na instinkt,tj., kad mi se čini da mu je potrebno da ga grlimo, grijemo, mazimo, da ima ciku u ustima, tad je uvijek bio među nama (a to je gotovo uvijek), uspavljivali smo ga pjevajući, mazeći ga i stvar je funkcionirala.

'Pomozite, gdje griješimo?'

A onda se odjednom u našem anđelu pojavila zvijer. Da se razumijemo, i dalje to nije težak slučaj nespavača, ali s obzirom na to koliko je san za mene (a bome i za supruga) sveta stvar, nije dobro. Naš dječak ušao je u fazu stotinjak noćnih buđenja u kojima je jedino što ga može smiriti to da ga netko (čitaj ja) drži na rukama i cijelu noć hoda s njim po stanu.

Držeći ga na rukama zaspi čvrsto i ne miče se, no isti tren kad sjednem, naslonim se ili ne daj bože legnem, on osjeti, razbudi se i žestoko vrišti. I tad krene pravi cirkus: palimo fen, glazbu, pjevamo, tražimo čaj, bočicu, muž i ja se svađamo (kad je baka tu, on ga jednostavno želi deportirati njoj u krevet što ja ne dozvoljavam osim u slučajevima da se ustajemo za posao, naše je dijete i moramo se snaći kako tako, a u ostalom baka nije tu često i ne valja se navikavati), gubimo dude, mijenjamo pelene, gubimo živce i onda na kraju više i nismo sposobni uspavati ni sebe, a kamoli dijete.

Stalno se pitam, kako ostati smiren u takvim situacijama? Ovim ekstremnim, kad ti dijete ne prospava ni minutu u noći u miru, a tebi budilica zvoni u 5 da ideš na posao? I u tim trenucima često pomislim na prirodna, povezujuća, genijalna, pametna roditeljstva o kojima se danas puno priča i u koja više manje i sama vjerujem.

Trudim se biti što je više moguće povezana sa svojim djetetom, oslanjati se na instinkt, odgovaram na svaki plač od početka, spavam s njim, uglavnom sve što većina majki radi jer nam je to prirodno, ali u ovim trenutcima poželim okrenuti broj nekoga od ovih psihologa, pedagoga i ostalih oga i vrištati na njih: "Što sad kad ga samo želim baciti kroz prozor? Pošaljite mi socijalnu službu, odvedite me u zatvor, ta mala zvijer nije oka sklopila cijelu noć nakon što smo cijeli prethodni dan proveli u parku, na zraku, jeli domaću juhu, nakon što je imao tretman svemira, smijao se cijeli dan veselio itd, gdje griješimo, recitee miii, pomoziteeeeee?!“ .

Roditelji su superheroji

U tim groznim, ekstremnim situacijama vjerojatno bi trebali duboko udahnuti, privući divnu rozu energiju oko sebe i pjevati mu pjesmice i to zvuči tako savršeno, filmski, američki, ali meni ne ide za rukom. Pokušam deset puta, a jedanaesti mi dođe nervoza koja grize za oči koliko je jaka pa na koncu uhvatim sebe kako se djetetu od devet mjeseci obraćam riječima: "Zašto si takav, pa kako te nije sram, je li vidiš da svi spavaju, zašto nama ovo treba“, itd. Nebuloza znam, pogotovo što se on nakon tog mog mudrog i uvrijeđenog monologa slatko nasmije. Ono, kao da mi želi reći, mama ohladi, znaš da nećeš spavati noćas i točka. A taj njegov, savršen osmijeh osmišljen je tako da se uključi baš u trenutku kad kipiš na najjače. Jedan takav i mama je opet hipnotizirana i opet se volimo.

Želim reći da su sve te teorije, knjige, predavanja i slično divni i podržavam ih i divim se roditeljima koji uspijevaju uvijek biti tako cool, smireni i pametni. Mi to nismo, mi ponekad gubimo živce i to na najjače i tu mi se čini da sve teorije padaju u vodu.

Tu ide znanost koja je prilagođena svakom djetetu osobno i koja se nikad neće moći zapisati na papir. Ali ono što je apsolutna činjenica jest da djeca od roditelja stvaraju super heroje. Batman, Superman i ostala ekipa su za roditelje male bebe. Dakle, mi smo u stanju ne spavati cijelu noć (nekoliko njih zaredom), otići raditi, vratiti se doma, obavit sve normalno kao i svi ostali ljudi koji uživaju u toj za život važnoj stvari-snu, i dan nakon "noćne bitke" igrati se s malim patuljkom i voljeti ga kao da se ništa nije dogodilo.

Roditelji su mazohisti s Kriptona zasigurno, to je zaključak ove tužne priče o nespavanju koje nas možda čeka i već večeras pa odoh uhvatiti malo prijeponoćnog sna. Sretno svim roditeljima nespavača, a vama koji imate genijalnu djecu koja spavaju od osam do osam, u svom krevetiću, koja se sama uspavaju, ajde barem šutite i malo lažite kad vas pitamo kako dijete spava, ne zaboravite na djecu smo slabi i njima bez obzira na svu nervozu nećemo ništa učiniti, ali vama naspavanima, odmornima, kojima djeca , sama od sebe spavaju izvrsno, e za vas ne garantiramo!

  • Avatar zdenka6
    zdenka6

    Jedino pametno sto mogu savjetovati iz vlastitog iskustva je to da trebate sebe mijenjati. Beba jako osjeti majku i svaka nasa emocija ili stanje utjece i na njih htjele mi to ili ne.... Sretno svim mamama koje su neispavane znam kako vam je proci ce i to.... sjecam se dobro kako sam s prvim plakala koliko me izludjivao jer nije spavao a sada poludim jer ga ne mogu probuditi za skolu :)

  • Avatar nanci
    nanci

    Eh ta nocna stvorenja hehe..naravno da i ja imam jednog takvog ima 3 godine i do unazad 2 mjeseca spavanje je bilo koma znao je zaspati u 9h navecer i probuditi se u 11 navecer od m oran i vesel spreman na igru kao da je podne..a mi naravno do tada jos nismo kako treba ni zaspali a sta reci noci i noci smo bili budni po cijelu noc trudeci se sisanjem umorivanjem nosanjem svim mogucim nacinima uspavati ga al ne on je bio pun energije..i sta sad..nista srecom nisam morala raditi inace bi to sigurno sasvim drugacije izgledal..nase normalno spavanje pocelo je kada sam ga pocela stavljati u krevetic i kada je poceo spavati bez sise..da sam krenila ranije vjerujem da bi nam bio lakse al eto prvo dijete ucis se i narvno nezrlis slusati tude savjete jer mislis da si najpametniji eh da mi je bila ova pamet tada hehe

  • Avatar bistrica
    bistrica

    I ja sam to prošla sa svojim sinom. Prvih par mjeseci bilo je sve super, budio se samo kad je htio ciku, ali nakon toga slijedila je tortura (muž mi je tada radio vani pa sam bila prepuštena sama sebi). Samo je htio  zaspati  na rukama, a kad ga bi stavila u krevet počeo bi plakati, nisam smjela ni sjesti već bi se probudio. To je trajalo par mjeseci, a da stvar bude gora, u to vrijeme, počeli su mu izlaziti zubići. Svaki zubić temperatura do 39, plač, dernjava, a kad je zub izbio van sve je bilo super (mislim da je njegovo buđenje djelom bilo povezano s zubićima).Kad je prošla ta faza  bilo nam je puno bolje.  Sa mnom u krevetu spavalo je do godine i pol, a nakon toga, kad bi zaspao pokraj mene na krevetu ili u krilu, stavila bi ga u njegov krevet i sam bi bez problema spavao, bez nošenja po kući. Ponekad bi se budio po noći, ali tad bih ja došla kod njega u krevet, zagrlili bi se i on bi zaspao, a ja natrag u svoj krevet i cijelu bi noć mirno spavali. Taj period je težak, ali on prođe i dijete se smiri.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.