Nakon neprospavane noći imate potrebu podijeliti svoju traumu s roditeljima, prijateljima... I onda krenu savjeti - pjevaj joj uspavanku, pusti ju samu da se isplače i umori, upali fen ili usisavač, stavi ju na cicu...
Često me pitaju "Jel' beba spava po noći?". Moja beba spava cijelu noć. Ali njena noć ne počinje nakon Dnevnika. Dapače, tada tek krećemo u kupanje, večernje druženje i maženje. Ustvari je u potpunosti pokupila naš ritam dana.
Noćno bdijenje nad uplakanom bebom s razlogom je tužno prisjećanje onih koji već jesu roditelji i strah onih koji će to tek postati. Nema gore stvari od toga da beba plače i gleda vas svojim velikim suznim očima kao da moli "Spasi me!", a vi nemate pojma šta joj je. U svoja puna dva mjeseca života, Amarie nam je priuštila slične epizode svega nekoliko puta. I to na samom početku, dok još nismo znali kako ju uspavati, što joj godi, kako ju umiriti. Na kraju, beba posustane od silnog umora, a vama se čini kao da nikada više nećete nadoknaditi izgubljene sate sna.
Sutradan imate potrebu podijeliti svoju traumu s roditeljima, prijateljima... I onda krenu savjeti - pjevaj joj uspavanku, pusti ju samu da se isplače i umori, upali fen ili usisavač, stavi ju na cicu... Dan nakon neprospavane noći, svi ti savjeti vam se čine logičnima i istovremeno ništa vam nema smisla. Dok opet ne padne noć. I krene isprobavanje raznoraznih metoda i svih mogućih savjeta...
Zaključak prvi – da pustimo bebu samu da se isplače – za to nikada nećemo imati srca i snage.
Zaključak drugi – u gluho doba noći nema puno mjesta za romantiku. A i tako mala beba ne pada na uspavanke. Tata da!
Zaključak treći – fen i usisavači su u našem kućanstvu dobili sasvim novu svrhu! Kad beba zadrijema, zujanje ju dodatno umiri i uvede ju u tvrđi san.
I zaključak za koji ne treba puno pameti, ali nekako se zaboravlja s glasnim otkucajima sata u kasnim noćnim satima – nježan zagrljaj i podoj, iako beba nije gladna, najnježnija su uspavanka i najbolji lijek za svaku tugu moje bebe.
Amarie nakon večernjeg kupanja odrijema sat-dva. Nakon toga ide hranjenje, kratko druženje i noćno spavanje. Zaspi s nama, okružena jastucima (više radi zaštite od Lukinog nemirnog sna, nego zbog atmosfere i romantike), i uz kratko hranjenje. S njom često zaspim i ja. Lakim snom, doduše, ali baš onim najslađim, da mi se najtežim učini ustati i prenijeti ju u krevetić. Ipak, taj korak od kreveta do njezinog krevetića lakši je od svih prijašnjih noćnih šetnji po stanu, uspavanki i traženja naj-poze za nunanje.
Kažu da se navike stvaraju od trećeg mjeseca. Ja sam sigurna da se stvaraju dok je beba još u trbuhu. I da joj zato nema draže nego biti u zagrljaju, slušati poznate otkucaje srca i s njima zaspati. Možda baš zato moja beba od samog početka spava noću po šest do sedam sati u komadu. A nakon takvog sna, obje možemo s velikim osmjehom na licu krenuti u dan.
