Djeca se sa smrću i gubitkom nose drukčije nego odrasli, a neke naše dobronamjerne reakcije ne pomažu im uvijek onako kako mislimo. Povodom Dušnog dana donosimo 10 mitova i istina koje je podijelio centar Aluna.
Kako djetetu objasniti smrt bliske osobe? Treba li pred njim skrivati tugu i je li bolje poštedjeti ga odlaska na sprovod? Povodom Dušnog dana donosimo deset čestih zabluda o tome kako djeca doživljavaju smrt i nose se s gubitkom.Smrt je tema o kojoj ni odraslima nije lako razgovarati, a kada je trebamo objasniti djetetu, često ne znamo odakle početi. U želji da ih zaštitimo od tuge, ponekad izbjegavamo razgovor ili pokušavamo ublažiti istinu. No djeca imaju svoja pitanja, strahove i osjećaje, čak i kada o njima ne govore.
Povodom Dušnog dana, Centar za mentalno zdravlje djece i mladih Aluna na društvenim je mrežama podijelio deset mitova o djeci i smrti te objasnio što je važno znati kako bismo im bili podrška u teškim trenucima.
1. Mit: Temu smrti treba izbjegavati pred djecom da ne bi bila tužna.
Istina:
Kad odrasli šute, djeca često tišinu ispunjavaju vlastitom maštom, što može dovesti do još većih strahova i tjeskobe.
Razgovor prilagođen dobi pruža im osjećaj sigurnosti.
Važno je pratiti djetetova pitanja, ostaviti prostor za nove razgovore i govoriti istinito.
2. Mit: Mala djeca shvaćaju da je smrt trajna.
Istina:
Djeca predškolske dobi mogu smrt doživljavati kao privremeno i reverzibilno stanje. Razumijevanje njezine konačnosti, nepovratnosti i neizbježnosti razvija se postupno.
Tek od djece koja imaju razvijeno apstraktno mišljenje, nakon desete godine života, možemo očekivati razumijevanje smrti sličnije poimanju odraslih, no i tada treba imati na umu da pod utjecajem snažnih emocija njihov doživljaj smrti može biti drugačiji od našeg.
3. Mit: Djeci ne treba govoriti da nisu kriva za nečiju smrt.
Istina:
Djeca, posebno predškolske dobi, sklona su "magijskom mišljenju" i mogu kriviti sebe za nečiju smrt, primjerice misle da je netko umro jer su oni "bili zločesti", nešto mu ružno rekli ili pomislili.
Jako je važno da čuju jasno i glasno da nikako nisu krivi za smrt bliske osobe te da ne mogu ništa napraviti da bi ona opet bila živa.
4. Mit: Kad se dijete počne normalno igrati i ponašati, znači da je preboljelo nečiju smrt.
Istina:
Dječja tuga često dolazi u valovima. U jednom trenutku dijete može plakati, a u drugome se igrati.
To je prirodan način nošenja s intenzivnim emocijama, što ne znači da dijete nije pogođeno gubitkom.
5. Mit: Odrasli moraju sakriti svoju tugu i nikada ne smiju plakati pred djecom.
Istina:
Pokazivanje emocija uči djecu da svi tuguju i kako se nositi s vlastitom tugom.
Kada odrasli plaču i verbaliziraju da su tužni zbog gubitka, djetetu daju „dopuštenje” da i ono pokaže svoje osjećaje.
Jedino treba paziti na to da ne preplavljujemo dijete svojom tugom, kako se dijete ne bi našlo u ulozi tješitelja odrasle osobe.
6. Mit: Najbolje je koristiti izraze poput „zaspao je zauvijek”, „otišao je na daleko putovanje” ili „izgubili smo baku” kako bi djetetu bilo lakše.
Istina:
Ovakve metafore kod djece mogu izazvati zbunjenost, strah i pogrešno razumijevanje. Ako djetetu kažete da je netko "zaspao", ono se može početi bojati odlaska na spavanje.
Dobro je koristiti jasne riječi prilagođene dobi (npr. "Umro je. Njegovo tijelo je prestalo raditi").
U redu je koristiti vjerske i duhovne izraze, dok god oni ne zamjenjuju jasno objašnjenje da je osoba umrla i da njeno tijelo više ne funkcionira, primjerice ne bi bilo dovoljno reći da je netko otišao u nebo jer dijete to može doslovno shvatiti.
Duhovno i biološko objašnjenje trebaju se nadopunjavati.
7. Mit: Djeca nemaju što raditi na sprovodu.
Istina:
Sudjelovanje u ritualima pomaže djeci da shvate stvarnost i konačnost gubitka.
Djetetu treba detaljno opisati što će se tamo događati i ponuditi mu izbor želi li ići. Ako želi, važno je osigurati mu blisku osobu koja će biti zadužena isključivo za njega i koja ga može odvesti ako djetetu postane preteško.
Ta osoba ne bi trebala biti osobno jako pogođena gubitkom kako bi se mogla potpuno posvetiti djetetu.
Ako dijete ne ode na sprovod, korisno je osmisliti neki ritual poput paljenja svijeće, kasnijeg posjeta grobu i slično.
8. Mit: Tuga se kod djece izražava isto kao kod odraslih - plakanjem i tugovanjem.
Istina:
Tuga se kod djece vrlo često manifestira kroz ljutnju, agresiju ili regresiju.
Kako nemaju rječnik za složene emocije, djeca tugu mogu pokazivati kroz izljeve bijesa, popuštanje u školi ili kroz povratak na ranije razvojne faze (poput ponovnog mokrenja u krevet, sisanja palca).
9. Mit: Djeca brzo zaboravljaju gubitak jer su mala.
Istina:
Djeca prorađuju gubitak opet i opet kako odrastaju. Dijete koje je izgubilo roditelja s 5 godina proživljavat će tugu na jedan način, ali će isti taj gubitak ponovno prorađivati s 10, 15 ili 25 godina, jer u svakoj novoj životnoj fazi i s velikim događajima (poput maturalnog plesa ili vjenčanja) gubitak ponovno dolazi u fokus.
To ne znači da ga dijete nije prihvatilo, jednostavno znači da tugovanje nije jedna statična točka, nego proces koji traje i mijenja se kroz život.
10. Mit: Ako djetetu odmah nabavimo novog kućnog ljubimca ili mu ponudimo novu osobu u životu, bol će brže proći.
Istina:
Novi ljubimac ili osoba ne mogu poništiti proces tugovanja za onim što je izgubljeno niti zamijeniti nekoga tko je umro.
Pokušaj brze zamjene djetetu šalje poruku da su živa bića lako zamjenjiva i da njihovi osjećaji privrženosti nisu važni.
Djetetu je potrebno dati vremena da tuguje i barem donekle prihvati gubitak prije nego što se otvori za nove odnose.
Ti novi odnosi mogu podržati dijete, donijeti radost i utjehu, no važno je poručiti da nisu zamjena niti je njihova svrha da dijete nekoga zaboravi. Ne trebaju služiti kao način da se tuga potiskuje ni požuruje.
