U trenutcima kad roditelj ostane bez smisla svog života, svog djeteta, malo je tog što mu može vratiti volju za životom i dati snage da krene dalje. A život teče dalje i treba u njemu sudjelovati.
Ne postoji ništa na ovom svijetu što može slomiti srce više od gubitka djeteta. gubitak vlastitog djeteta gotovo bez iznimke za roditelja znači gubitak smisla za životom. Ako više ne živi tvoje dijete, ne moraš živjeti ni ti. Jasno je takvo razmišljanje svakom roditelju i svaki bi roditelj pomislio, osjetio i postupio jednako – više ne bi bilo niti želje za bilo kakvom svakodnevicom, a kamoli istinske želje za životom.
Ta tuga koja zaustavi život u obliku u kakvom je postojao može potrajati vrlo dugo, a postoji ček i nešto što se naziva poremećaj produljene tuge (PGD) – poremećaj zbog kojeg roditelj nije u stanju uopće obraditi svoju tugu kako bi mogao bolje živjeti s njom. To može potrajati godinama. Roditelji mogu patiti i od duboke depresije, suicidalnih misli i ponašanja te zlouporabe tvari. Naravno, nekad ćemo pomisliti kako ionako ništa nije važno jer je život ionako gotov. No, nekad je tu i drugo dijete, druga djeca, zbog kojih treba živjeti.
„Ti roditelji mogu sačuvati djetetovu sobu kakva je bila ili posjećivati grob vrlo često, godinama nakon gubitka. To postaje neka vrsta rituala i dužnosti od koje ne mogu pobjeći“, objasnila je Josefin Sveen, profesor kliničke psihologije na Sveučilištu Uppsala u Švedskoj, za ScienceDaily.
Iako ova dubina tuge ima smisla i često ispunjava prve mjesece žalovanja, nemogućnost osjećaja olakšanja s vremenom može biti ozbiljno iscrpljujuća.
U svojoj studiji, koja je ovog mjeseca objavljena u časopisu Cognitive Behavioral Therapy, ranije spomenuta profesorica Josefin Sveen razvila je aplikaciju dizajniranu posebno za roditelje koji su izgubili dijete. Aplikacija pomaže korisnicima normalizirati svoje misli i osjećaje, a zatim ih obraditi na četiri različita načina.
Prvi korak je učenje o tome što je produljena tuga i učenje o tuzi općenito. Drugi korak je učenje kako tražiti podršku od svoje zajednice i od medicinskih stručnjaka. Treći korak uključuje vježbe i strategije za prepoznavanje, razumijevanje i obradu tuge, poput pisanja pisma djetetu ili posjete mjestu koje je dijete voljelo. Posljednji korak je praćenje izgleda i ozbiljnosti roditeljske tuge tijekom vremena, kako bi se mogli prepoznati obrasci i uočiti sve trenutke olakšanja.
„Mnogi su sudionici ocijenili da je mjerač tuge posebno koristan. Moći vidjeti da se njihova tuga mijenja iz dana u dan, da postoje određena razdoblja kada je najgore i da se između tih razdoblja mogu osjećati sasvim dobro", rekla je Sveen.
Ovu aplikaciju je dobilo 248 roditelja dobrovoljaca koji su izgubili dijete u zadnjih 10 godina. Prosječna dob preminulog djeteta bila je 11 godina, a oko polovice su bila djeca oboljela od raka. Polovica roditelja dobila je trenutni pristup aplikaciji, dok je polovica čekala tri mjeseca prije početka.
Nakon tri mjeseca korištenja aplikacije, značajan broj roditelja rekao je da su se njihovi simptomi produljene tuge i PTSP-a smanjili zajedno s negativnim razmišljanjem. Također su se složili da bi aplikacija trebala biti dostupna ožalošćenim roditeljima rano u procesu tugovanja. Samoprocjene unutar aplikacije odražavale su ta poboljšanja.
Sveen je rekla da ih očekuje idući korak u kojem je cilj provjeriti roditelje iz studije godinu dana nakon razdoblja korištenja aplikacije kako bi se razumjeli dugoročni rezultati. Osim tog, razvija sličnu aplikaciju za mlade koji su izgubili roditelja ili brata ili sestru.
Na neki način, ili na puno različitih načina, roditelj nikada u potpunosti ne preboli gubitak djeteta. No, s alatima poput ove aplikacije za tugovanje, tim se ljudima može smanjiti ili ublažiti bol i može ih se polako uključiti u život.
