'Možda će te iznenaditi da su roditelji najčešće ti koji nesvjesno i nenamjerno stanu na put svojoj djeci od toga da odrastu u prilagođenu, empatičnu, otpornu i sretnu stariju djecu i odrasle ljude', govori poznata dječja razvojna psihologinja i 'šaptačica jasličkoj djeci'
Tovah P. Klein je poznata dječja razvojna psihologinja koju često zovu 'šaptačicom jasličkoj djeci'. Njezina knjiga 'How Toddlers Thrive: What Parents Can Do Today for Children Ages 2-5 to Plant the Seeds of Lifelong Success' objašnjava zašto su jasličke godine drugačije od bilo kojeg drugog perioda tijekom djetinjstva.
Ona u svojoj knjizi objašnjava što se to događa u dječjem mozgu i tijelu u toj dobi da je njihovo ponašanje toliko turbulentno i zašto je način na koji roditelji reagiraju od presudne važnosti za uspješnu budućnost i sretniju sadašnjost.
Prenosimo odlomak iz njezine knjige u cijelosti:
"Želim da moje dijete bude sretno."
Pitaj bilo kojeg roditelja što najviše želi za svoje dijete i većina će odgovoriti upravo to - sreću. Naravno, roditelji također žele da djeca budu zdrava, pametna, sigurna, ljubazna i otporna, a da bi stvarno bila uspješna u bilo čemu što žele raditi i postati, trebaju razviti određene emocionalne vještine.
Sve su to vrijednosti koje mnogi roditelji dijele. Uostalom, tko ne bi želio da njihovo dijete ne odraste u ljubaznu, uspješnu i sretnu osobu?
No možemo li zaista učiniti našu djecu sretnom? Možemo li ih prisiliti da budu iskreno ljubazna ili pažljiva?
Ne. Možemo ih ljubiti, grliti, maziti, voljeti i tetošiti. Možemo ih upisati na bezbroj aktivnosti, planirati druženja, izlete, učiti ih o glazbi, upisati na ples, jezike, gimnastiku ili nogomet, ali razmisli o ovome na trenutak: Je li 'sreća' zaista nešto čemu težimo?
Nagon koji imamo u potrazi za srećom često počinje rano; našim bebama dopušteno je plakati, bljuckati, buditi nas noću sve dok ne navrše otprilike dvije godine. Tada se dogodi neki bum! Odjednom imamo cijeli set pravila za njih: želimo da se lijepo ponašaju, da slušaju, da slijede pravila i da budu 'dobra' djeca.
I tek kad smo promijenili naša očekivanja, dogodi se ogroman preokret. Naši slatki mališani pretvore se u zahtjevne, iracionalne i prkosne dvogodišnjake, popularno zvane 'terrible twos'. Tada se često brinemo kako moramo zaustaviti njihovo 'loše' ponašanje odmah, inače će se zauvijek ponašati tako.
Možda će te iznenaditi da su roditelji najčešće ti koji nesvjesno i nenamjerno stanu na put svojoj djeci od toga da odrastu u prilagođenu, empatičnu, otpornu i sretnu stariju djecu i odrasle ljude.
Roditelji često misle kako čine najbolje za svoju djecu, kad zapravo blokiraju stvarne potrebe svog djeteta. Kada ugušimo te potrebe ili ih jednostavno predvidimo, kada nesvjesno ili svjesno pokušavamo oblikovati svoju djecu, oblikovati njihovo ponašanje prema nekim, unaprijed zamišljenim očekivanjima - iskorjenjujemo i njihov duh. Uskraćujemo im temelje koje su svakom djetetu potrebne kako bi odraslo dobro.
Upravo time sabotiramo njihov razvoj i oduzimamo im sposobnost da razumiju sami sebe, da istražuju svijet na način koji njima ima smisla i koji potiče njihovu znatiželju. Uskraćujemo im motivaciju za učenjem. Oduzimamo im samopouzdanje u stvaranju odnosa i ono najvažnije - otežavamo njihovu sposobnost da razviju emocionalne vještine potrebne za uspjeh u životu.
Pod 'uspjeh' ne mislim na ono što većina misli ovih dana: da će biti odlikaši u školi, izvanredni sportaši, nagrađivani umjetnici ili budući poslovni inovatori. Ono što ja smatram uspjehom je osoba koja se osjeća samopouzdano istraživati svijet oko sebe s uzbuđenjem i znatiželjom, osoba koja se ne boji pogriješiti, koja se osjeća dovoljno sigurno da stvara prijateljstva, koja se zna uzdignuti nakon razočarenja. Osoba koja je uspješna u životu ima motivaciju za učenjem, zna se zauzeti za sebe i brine o drugima.
Zvuči predobro da bi bilo istinito?
Nimalo.
Mala djeca rade i govore puno stvari koje se iz naše perspektive mogu činiti iracionalne, nedruštvene pa čak i apsurdne. Uistinu, mnoge odluke naših dvogodišnjaka i trogodišnjaka čine nas nervoznima i osramoćenima. A kakva je naša reakcija na njihovo ponašanje?
Skloni smo ih pretjerano ispravljati, kritizirati ili ih jednostavno zaustaviti u njihovom ponašanju. Kao odrasli, mislimo da njihovo nepravilno ponašanje treba kontrolirati jer se čini nekontrolirano iz naše perspektive. Tada se okrećemo generalizacijama o klasičnim 'terrible twos', 'trinejdžerima' i sličnim izrazima.
Vidimo svoju djecu da se 'loše' ponašaju, da su nepristojna, ne slušaju ili imaju ispade bijesa ni oko čega, ali ako pogledamo iz svježe perspektive, to nedolično ponašanje može imati smisla, čak i nama. Tek tada možemo biti sposobni voditi svoje dijete kroz te faze na više socijaliziran način.
Što roditelji mogu učiniti?
Postoji šest ključnih načina na koje roditelji mogu biti u interakciji sa svojim dvogodišnjim ili trogodišnjim djetetom. Roditelji mogu:
- Pružiti osjećaj sigurnosti i relativnog reda
- Slušati dijete umjesto uvijek govoriti i usmjeravati ih
- Dati djetetu slobodu u igri i istraživanju
- Omogućiti djetetu prostor i priliku za borbu i neuspjeh
- Pokušati razumjeti tko je tvoje dijete i koje potrebe ima u određenoj dobi
- Pružiti ograničenja, granice i vodstvo primjerom
Ovi jednostavni postupci bilo kojem djetetu mogu dati čvrste temelje za razvoj tijekom razdoblja u kojem tek počinju testirati i razumjeti sami sebe u odnosu na druge i reagirati te upravljati svojim kompliciranim osjećajima.
I pogodi što se događa kada komuniciramo s djecom na ovaj način? Odjednom postajemo smireni i jasno reagiramo na ono što našoj djeci zbilja treba, a ne ono što zapravo nama treba. Dovoljno smo fleksibilni da djeci pružimo izbor i istovremeno podršku i granice u odgoju.
