Pobačaj/abortus

Izvan raspona! Odustani

Sortiraj odgovore

Najstariji
  • Najnoviji
  • Najstariji
  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Miss7Mama dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Miss7Mama te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Marči

    Broj poruka: 1

    Prijavi adminu

    Kako god bilo i kakva god situacija bila, nemoj to napraviti. Kajat ćeš se do kraja života. Čitam brojne članke o tome na internetu, čak i na faceu ima jedna grupa "protiv pobačaja" i kad to vidim oči mi se napune suza. Majke te djece do kraja života pate zbog učinjenog i stalno ih proganja činjenica da su ubile vlastito djete. Djete je nevino i nije zbog ničeg krivo, ono je čovijek (koliko god bilo malo) i ima pravo na život. Tko god rekao da je to hrpa stanica, vara se. Od dana začeća to je čovijek i jedino Bog može nekom oduzeti život, mi ne smijemo. Budi hrabra i vjeruj mi, jednog dana će ti biti drago što si postupila ispravno i dala šansu sebi i djetetu. Djete je radost i veselje. Nadam se da ćeš se nakon ovog predomisliti

  • Avatar pčelicaMaja2

    pčelicaMaja2

    Broj poruka: 3

    Prijavi adminu

    Draga mama (da, sada si mama), ne pišem ovo kako bih te odgovorila od tvog nauma, (iako je prošlo već mjesec dana od kada si potaknula ovu temu i vjerujem da si do sada već odlučila), pišem kako bih s tobom i svim mladim djevojkama, koje se svakodnevno nalaze u toj situaciji, podijelila svoje iskustvo. Nisam znala kasni li mi menstruacija ili ne (jer su neredovite), ali sam osjetila promjene na tijelu i posumnjala na trudnoću. Kako su dani prolazili simptomi su postajali sve izraženiji. Osjetljive i bolne grudi, pristisak u donjem dijelu trbuha, grčevi... Trajalo je tako dva tjedna, a onda je test na trudnoću pokazao +. Bila sam van sebe, jedan dio mene je vrištao od sreće, drugi zamro od straha. Što sada? Apsolventica sam i nemam stalan posao, u dugogodišnjoj vezi, no ni njegova financijska situacija nije obećavajuća, roditelji nam mogu nešto malo pomoći, ali ne i uskakati dugoročno dok ne stanemo na noge. Plakala sam puna dva sata, drugi dan nisam znala gdje sam i kako se zovem. Priopćila sam vijest najprije svojim roditeljima, koji su bili van sebe od sreće i tada kao da je sve sjelo na svoje mjesto. Znala sam da će biti teško, da ćemo živjeti na rubu, ali imala sam i njihovu potporu i ništa više nije bilo važno. Baš kao što su rekli, prebrodili smo i lošije stvari, ova vijest je dobra. Njegovi su još bolje reagirali, jer već duže priželjkuju unuče. Počeli smo se radovati i čekali prvi termin kod ginekologa kako bi nam potvrdio da je sve u redu sa bebom. Od početka sam znala da pobačaj ne dolazi u obzir, jednostavno nisam jedna od onih koji imaju hrabrosti (da, hrabrosti) odlučiti se za takvo što, znajući da će doživotno živjeti s tim. Zbog prijašnjih ginekoloških problema, unaprijed sam znala da bi mi trudnoća mogla ući u rizične, čega me najviše bilo strah, jer sam do poroda imala taman dovoljno vremena da diplomiram. Vrlo brzo sam se navikla na činjenicu da sam trudna i pazila sam se koliko sam mogla. A onda je došao dan kada sam na gaćicama primjetila kapljice krvi. Ništa strašno, pomislila sam, čitala sam kako se to dešava ponekad i da ne treba paničariti. No, nakon sat vremena krvarenje je postalo obilno, bolovi i grčevi neizdrživi i krenula sam na H. Doktorica je bila ljubazna, pregledala me, umirlila i rekla ukoliko budem mirovala sve će biti ok. Tada sam prvi puta vidjela bebicu, odnosno 'vrećicu' u kojoj je bila smještena, velika svega 0,5mm. Preporuka doktora: u slučaju obilnijeg krvarenja ili bolova, vratiti se na H. Nije prestalo, nego je postalo još gore pa sam drugi dan opet krenula na H. Ponovljene sve pretrage, pred prijetećim pobacajem, STROGO mirovanje, u slučaju bolova i jakog krvarenja odmah krenuti na H. I neka se pripremim da može doći do najgorega. Iako sam naredna 4 dana bila dobro, bez bolova i s vrlo malo krvarenja, na kontroli je ustanovljeno da je došlo do kompletnog pobačaja. Taj dan, taj trenutak i taj osjećaj praznine ne može nadjačati ništa. Kao da je sve oko mene stalo i sve u meni zamrlo. Osjećaj boli i praznine ne mjeriv je sa početnim osjećajem straha. Najgori dani su tek dolazili, simptomi trudnoće su bili prisutni, ali ne i beba. Kad se i tijelo vrati na svoje, duša još uvijek tuguje i broji dane i tjedne kada bi bebi počelo kucati srce, kada bi se počela micati, sve do dana kada bih je primila u ruke. Svaka trudnica, svako dijete, svaka igračka podsjeti te na to koga si izgubila. Ne prođe dan da ne pomisliš kolika bi danas bila, kakvu bi kosu i oči imala i koliko bi je voljela... Bila je stara svega 6 tjedana kada sam je izgubila.To malo biće je izabralo da nastane u tebi. Odabralo je tebe da ga štitiš, voliš i bdiješ nad njim. Nemoj ga iznevjeriti, a nemoj iznevjeriti ni sebe. Žene i djevojke, koje traže savjete u vezi pobačaja, voljela bih da kasnije pričaju o odlukama koje su donijele i posljedicama koje su nastale, kako su se nosile sa svime i kako se sada osjećaju. Samo tako možete pomoći i drugima koji se nalaze u sličnim problemima. Moraju znati kakve okove će staviti na sebe. Ne volim igre Boga i tko sam ja da osuđujem nekoga, tvoje tijelo, tvoj život u tebi i tvoja odluka, ali voljela bih da unatoč tome što ima jako puno ljudi koji čin pobačaja osuđuju, podijeliš sa nama što se dalje dogodilo i kako si prošla kroz to sve što je slijedilo.

    'Nikada ne znaš koliko si jak, sve dok biti jak ne postane jedini izbor koji imaš.'

  • Avatar LuKi5

    LuKi5

    Broj poruka: 2550

    Prijavi adminu

    PcelicaMaja

    14.06.2014. L ♥

  • Avatar jadra7

    jadra7

    Broj poruka: 7

    Prijavi adminu

    pčelicaMaja


    Draga mama (da, sada si mama), ne pišem ovo kako bih te odgovorila od tvog nauma, (iako je prošlo već mjesec dana od kada si potaknula ovu temu i vjerujem da si do sada već odlučila), pišem kako bih s tobom i svim mladim djevojkama, koje se svakodnevno nalaze u toj situaciji, podijelila svoje iskustvo. Nisam znala kasni li mi menstruacija ili ne (jer su neredovite), ali sam osjetila promjene na tijelu i posumnjala na trudnoću. Kako su dani prolazili simptomi su postajali sve izraženiji. Osjetljive i bolne grudi, pristisak u donjem dijelu trbuha, grčevi… Trajalo je tako dva tjedna, a onda je test na trudnoću pokazao +. Bila sam van sebe, jedan dio mene je vrištao od sreće, drugi zamro od straha. Što sada? Apsolventica sam i nemam stalan posao, u dugogodišnjoj vezi, no ni njegova financijska situacija nije obećavajuća, roditelji nam mogu nešto malo pomoći, ali ne i uskakati dugoročno dok ne stanemo na noge. Plakala sam puna dva sata, drugi dan nisam znala gdje sam i kako se zovem. Priopćila sam vijest najprije svojim roditeljima, koji su bili van sebe od sreće i tada kao da je sve sjelo na svoje mjesto. Znala sam da će biti teško, da ćemo živjeti na rubu, ali imala sam i njihovu potporu i ništa više nije bilo važno. Baš kao što su rekli, prebrodili smo i lošije stvari, ova vijest je dobra. Njegovi su još bolje reagirali, jer već duže priželjkuju unuče. Počeli smo se radovati i čekali prvi termin kod ginekologa kako bi nam potvrdio da je sve u redu sa bebom. Od početka sam znala da pobačaj ne dolazi u obzir, jednostavno nisam jedna od onih koji imaju hrabrosti (da, hrabrosti) odlučiti se za takvo što, znajući da će doživotno živjeti s tim. Zbog prijašnjih ginekoloških problema, unaprijed sam znala da bi mi trudnoća mogla ući u rizične, čega me najviše bilo strah, jer sam do poroda imala taman dovoljno vremena da diplomiram. Vrlo brzo sam se navikla na činjenicu da sam trudna i pazila sam se koliko sam mogla. A onda je došao dan kada sam na gaćicama primjetila kapljice krvi. Ništa strašno, pomislila sam, čitala sam kako se to dešava ponekad i da ne treba paničariti. No, nakon sat vremena krvarenje je postalo obilno, bolovi i grčevi neizdrživi i krenula sam na H. Doktorica je bila ljubazna, pregledala me, umirlila i rekla ukoliko budem mirovala sve će biti ok. Tada sam prvi puta vidjela bebicu, odnosno 'vrećicu' u kojoj je bila smještena, velika svega 0,5mm. Preporuka doktora: u slučaju obilnijeg krvarenja ili bolova, vratiti se na H. Nije prestalo, nego je postalo još gore pa sam drugi dan opet krenula na H. Ponovljene sve pretrage, pred prijetećim pobacajem, STROGO mirovanje, u slučaju bolova i jakog krvarenja odmah krenuti na H. I neka se pripremim da može doći do najgorega. Iako sam naredna 4 dana bila dobro, bez bolova i s vrlo malo krvarenja, na kontroli je ustanovljeno da je došlo do kompletnog pobačaja. Taj dan, taj trenutak i taj osjećaj praznine ne može nadjačati ništa. Kao da je sve oko mene stalo i sve u meni zamrlo. Osjećaj boli i praznine ne mjeriv je sa početnim osjećajem straha. Najgori dani su tek dolazili, simptomi trudnoće su bili prisutni, ali ne i beba. Kad se i tijelo vrati na svoje, duša još uvijek tuguje i broji dane i tjedne kada bi bebi počelo kucati srce, kada bi se počela micati, sve do dana kada bih je primila u ruke. Svaka trudnica, svako dijete, svaka igračka podsjeti te na to koga si izgubila. Ne prođe dan da ne pomisliš kolika bi danas bila, kakvu bi kosu i oči imala i koliko bi je voljela… Bila je stara svega 6 tjedana kada sam je izgubila.To malo biće je izabralo da nastane u tebi. Odabralo je tebe da ga štitiš, voliš i bdiješ nad njim. Nemoj ga iznevjeriti, a nemoj iznevjeriti ni sebe. Žene i djevojke, koje traže savjete u vezi pobačaja, voljela bih da kasnije pričaju o odlukama koje su donijele i posljedicama koje su nastale, kako su se nosile sa svime i kako se sada osjećaju. Samo tako možete pomoći i drugima koji se nalaze u sličnim problemima. Moraju znati kakve okove će staviti na sebe. Ne volim igre Boga i tko sam ja da osuđujem nekoga, tvoje tijelo, tvoj život u tebi i tvoja odluka, ali voljela bih da unatoč tome što ima jako puno ljudi koji čin pobačaja osuđuju, podijeliš sa nama što se dalje dogodilo i kako si prošla kroz to sve što je slijedilo.

    pčelicaMaja


    Draga mama (da, sada si mama), ne pišem ovo kako bih te odgovorila od tvog nauma, (iako je prošlo već mjesec dana od kada si potaknula ovu temu i vjerujem da si do sada već odlučila), pišem kako bih s tobom i svim mladim djevojkama, koje se svakodnevno nalaze u toj situaciji, podijelila svoje iskustvo. Nisam znala kasni li mi menstruacija ili ne (jer su neredovite), ali sam osjetila promjene na tijelu i posumnjala na trudnoću. Kako su dani prolazili simptomi su postajali sve izraženiji. Osjetljive i bolne grudi, pristisak u donjem dijelu trbuha, grčevi… Trajalo je tako dva tjedna, a onda je test na trudnoću pokazao +. Bila sam van sebe, jedan dio mene je vrištao od sreće, drugi zamro od straha. Što sada? Apsolventica sam i nemam stalan posao, u dugogodišnjoj vezi, no ni njegova financijska situacija nije obećavajuća, roditelji nam mogu nešto malo pomoći, ali ne i uskakati dugoročno dok ne stanemo na noge. Plakala sam puna dva sata, drugi dan nisam znala gdje sam i kako se zovem. Priopćila sam vijest najprije svojim roditeljima, koji su bili van sebe od sreće i tada kao da je sve sjelo na svoje mjesto. Znala sam da će biti teško, da ćemo živjeti na rubu, ali imala sam i njihovu potporu i ništa više nije bilo važno. Baš kao što su rekli, prebrodili smo i lošije stvari, ova vijest je dobra. Njegovi su još bolje reagirali, jer već duže priželjkuju unuče. Počeli smo se radovati i čekali prvi termin kod ginekologa kako bi nam potvrdio da je sve u redu sa bebom. Od početka sam znala da pobačaj ne dolazi u obzir, jednostavno nisam jedna od onih koji imaju hrabrosti (da, hrabrosti) odlučiti se za takvo što, znajući da će doživotno živjeti s tim. Zbog prijašnjih ginekoloških problema, unaprijed sam znala da bi mi trudnoća mogla ući u rizične, čega me najviše bilo strah, jer sam do poroda imala taman dovoljno vremena da diplomiram. Vrlo brzo sam se navikla na činjenicu da sam trudna i pazila sam se koliko sam mogla. A onda je došao dan kada sam na gaćicama primjetila kapljice krvi. Ništa strašno, pomislila sam, čitala sam kako se to dešava ponekad i da ne treba paničariti. No, nakon sat vremena krvarenje je postalo obilno, bolovi i grčevi neizdrživi i krenula sam na H. Doktorica je bila ljubazna, pregledala me, umirlila i rekla ukoliko budem mirovala sve će biti ok. Tada sam prvi puta vidjela bebicu, odnosno 'vrećicu' u kojoj je bila smještena, velika svega 0,5mm. Preporuka doktora: u slučaju obilnijeg krvarenja ili bolova, vratiti se na H. Nije prestalo, nego je postalo još gore pa sam drugi dan opet krenula na H. Ponovljene sve pretrage, pred prijetećim pobacajem, STROGO mirovanje, u slučaju bolova i jakog krvarenja odmah krenuti na H. I neka se pripremim da može doći do najgorega. Iako sam naredna 4 dana bila dobro, bez bolova i s vrlo malo krvarenja, na kontroli je ustanovljeno da je došlo do kompletnog pobačaja. Taj dan, taj trenutak i taj osjećaj praznine ne može nadjačati ništa. Kao da je sve oko mene stalo i sve u meni zamrlo. Osjećaj boli i praznine ne mjeriv je sa početnim osjećajem straha. Najgori dani su tek dolazili, simptomi trudnoće su bili prisutni, ali ne i beba. Kad se i tijelo vrati na svoje, duša još uvijek tuguje i broji dane i tjedne kada bi bebi počelo kucati srce, kada bi se počela micati, sve do dana kada bih je primila u ruke. Svaka trudnica, svako dijete, svaka igračka podsjeti te na to koga si izgubila. Ne prođe dan da ne pomisliš kolika bi danas bila, kakvu bi kosu i oči imala i koliko bi je voljela… Bila je stara svega 6 tjedana kada sam je izgubila.To malo biće je izabralo da nastane u tebi. Odabralo je tebe da ga štitiš, voliš i bdiješ nad njim. Nemoj ga iznevjeriti, a nemoj iznevjeriti ni sebe. Žene i djevojke, koje traže savjete u vezi pobačaja, voljela bih da kasnije pričaju o odlukama koje su donijele i posljedicama koje su nastale, kako su se nosile sa svime i kako se sada osjećaju. Samo tako možete pomoći i drugima koji se nalaze u sličnim problemima. Moraju znati kakve okove će staviti na sebe. Ne volim igre Boga i tko sam ja da osuđujem nekoga, tvoje tijelo, tvoj život u tebi i tvoja odluka, ali voljela bih da unatoč tome što ima jako puno ljudi koji čin pobačaja osuđuju, podijeliš sa nama što se dalje dogodilo i kako si prošla kroz to sve što je slijedilo.
  • Avatar jadra7

    jadra7

    Broj poruka: 7

    Prijavi adminu

    STVARNO MI JE  ZAO ZBOG TVOJEG ISKUSTVA,ZNAM DA NEMA RIJECI UTJEHE ALI IMAJ VJERE DA CE BITI BOLJE

  • Avatar tena123

    tena123

    Broj poruka: 633

    Prijavi adminu

    tako tužna i prekrasna priča, slažem se da bi bilo super kad bi žene pisale o tome da bar one druge znaju što ih čeka i možda promjene odluku.
    često se sjetim te mame i pitam se šta je odlučila, čak sam se i molila za nju, nadam se da će se jednog dana javit..

  • Avatar pčelicaMaja2

    pčelicaMaja2

    Broj poruka: 3

    Prijavi adminu

    Ako žene ne počnu pričati o tome što se događalo i kako su se osjećale nakon pobačaja, druge će se još lakše donositi takve odluke. Vjerujem da je svakoj ženi teško donijeti takvu odluku, ali sam također sigurna da misle kako će malo stisnuti zube, platiti da ih uspavaju, posao će i onako obaviti doktori dok one spavaju, kasnije će imati malo jače menstrualne bolove, ali koja tableta i sve će biti ok. Ali fizički bolovi su izlječivi, za psihičke treba puno više vremena, a ponekad ni vrijeme nije dovoljno. Moja prijateljica je pobacila, sjećam se tog dana kao da je jučer bio, čak sam išla s njom u bolnicu. Nisam mogla promijeniti njenu odluku, niti sam željela utjecati na njen život. Danas je u braku, ima dijete, ali si to što je napravila nikad nije oprostila. Postavlja si ista pitanja koja si i ja postavljam, s razlikom samo u tome, što je ona na početku osjećala olakšanje, a kad je nedugo nakon toga došlo drugo dijete krivnja ju je požderala. O lošim stvarima treba pričati jednako koliko i o dobrima, jer netko uči na svojoj koži i svojim iskustvima, ali mnogima i tuđa posluže za promišljanje i donošenje odgovornijih odluka.

    'Nikada ne znaš koliko si jak, sve dok biti jak ne postane jedini izbor koji imaš.'

  • Avatar Klokanica

    Klokanica

    Broj poruka: 649

    Prijavi adminu

    Poštovana jadra, molimo Vas da na forumu pišete malim slovima jer prema pravilima foruma pisanje velikim slovima nije dopušteno.
    https://klokanica.24sata.hr/info/opci-uvjeti-koristenja
    Vaša Klokanica

  • Avatar Igorovabebica

    Igorovabebica

    Broj poruka: 765

    Prijavi adminu

    PčelicaMaja-rasplakala si me svojom pričom! Znam da nikakve riječi ne mogu odagnati tvoju bol, ali sve ćemo mi dobiti predivne Božje blagoslove koji će se usaditi u nas.

  • Avatar Suzii

    Suzii

    Broj poruka: 15

    Prijavi adminu

    Pčelica maja evo pročitala sam tvoju priču i livam suze,toliko me rasplakala
     :((

Izvan raspona! Odustani

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.