Cestitke jos jednom!
U intervjuu
Čestitke Leda i hvala što si s nama podjelila svoju priču! Baš je divno pročitati tvoje savjete nakon svih strašnih priča koje sam nažalost dobila sa svih strana. Uživaj s bebicom! 
Evo da se i ja priključim! :)
Rodila sam 27.03.2015 u splitskom rodilištu.
Inače ja sam jedna jako mlada mama (19 godina), završila sam u bolnici 2 mjeseca prije poroda, i tamo boravila sve dok se mali Princ nije rodio. Bila sam daleko od doma, u početku jako prestrašena a i neutješna što sam zadnji dio trudnoće bila primorana provesti u rodilištu. Mogu za sebe reći da sam bila dosta tvrdoglava i teško me je bilo urazumiti da je tako bolje za mene i bebicu. Nije za se pohvaliti, to je bio i znak da nisam dovoljno dorasla situaciji te je odavalo moju nezrelost.
U biti mi je to bio šok jer nikad nisam bila u bolnici pa je to za mene bilo nešto potpuno novo.
Trebalo je proći neko vrijeme da se pomirim s činjenicom da je ostanak u bolnici najbolji izbor za nas dvoje.
Moj zdravstveni problem je bio visoki tlak (hipertenzija).
Srećom, nikad nije došlo do pojave proteina u urinu, oticanja i ostalih simptoma koji ukazaju na preeklampsiju.
Tlak mi je dosta varirao, najniži je bio 130/80, dok je najviši iznosio 190/115.
Pila sam negdje oko 10-tak tableta dnevno da bi se taj tlak nekako izregulirao.
Ležala sam na odjelu patologije trudnoće, promjenila puno cimerica pa se tako našla jedna koja je vukla gripu i nikom ništa o tome nije rekla.
Dva dana njenog boravka u sobi sa mnom je bilo dovoljno da me zarazi. Imala sam visoku temperaturu, sve me bolilo, promukla sam skroz, bio mi je povišen crp, uza sve one tablete za tlak u terapiju su mi uključili i antibiotik.
Bio je petak, vadili su mi krv ujutro nakon vizite. To popodne mi ulazi sestra u sobu i govori kako me doktor želi spustiti u rađaonu na temelju dobivenih nalaza krvi.
Rekla je da su mi povišeni jetreni enzimi i da to u kombinaciji sa visokim tlakom i nije baš dobro.
Taj dan sam napunila točno 38 tjedana trudnoće.
Sestra me ispratila do rađaone, odmah su me smjestili u boks, bez klistira i ostale obrade.
Priključili su me na ctg, stavili braunilu i tlakomjer na ruku.
Iznenadila sam se koliko sam bila smirena, očekivala sam da ću se sva uspaničariti, tlak je bio i više nego normalan. Naravno da mi nije bilo svejedno ali nekako sam na to gledala kao na neki oblik spasenja. Konačno ću držati svoj mali smotuljak u rukama i sretna otići kući.
Došao je doktor i stavio mi je gel za otvaranje. Taj gel je potaknuo pojavu trudova (inače sam imala cijeli dan neke lagane trudiće jer me isto to jutro jedan drugi doktor ručno otvorio na 2,5 cm).
Nakon nekog vremena dobila sam još jednu dozu gela, pa su se trudovi postupno pojačavali, tada je bol postajala sve jača ali još uvijek eto nekako podnošljivo.
U međuvremenu je došao i moj mužić, bila sam sva sretna kad sam ga ugledala, kao da sam Boga u tom trenutku vidjela, puno mi je značilo što je došao, odmah mi je sve bilo lakše podnositi. Inače je pravilo da pratnja tek smije pristupiti rađaoni na sam izgon, ali eto mi smo imali neku vezu pa su ga pustili da bude od početka sa mnom.
Tako prolazi vrijeme, a ja se presporo otvaram. Iz tog razloga mi odluče probušiti vodenjak s ciljem da ubrzaju proces.
Prvo sam se malo uplašila kad sam vidjela tu spravu, izgledalo mi je kao ogromna igla sa kukom na vrhu, ali ja to bušenje na kraju uopće nisam ništa ni osjetila.
Samo time nisu ništa dobili jer je stanje ostalo isto, i dalje se ne otvaram.
Atmosfera je inače bila super, sve je bilo bazirano na neku zezanciju, muž me uporno nasmijava dok mene trudovi šoraju. Osoblje je isto bilo ljubazno i susretljivo.
Nakon 5 sati trudova (bez dripa - hvala dragom Bogu! Čula sam da je taj drip paklen) dolaze mi doktori u boks i predlažu mi carski rez. Kažu da ne bi rodila do ujutro, ako i tad, pa da me nema smisla mučiti, a i s obzirom da sam ležala dva mjeseca s ogromnim tlakom u bolnici ne bi htjeli riskirati bespotrebno.
Ja sam pristala.
Na brzinu su me pripremili, brijanje, kateter i vode me u salu.
Anesteziologinja je bila super, šalila se sa mnom i potrudila se da se opustim maksimalno.
Preporučila mi je opću anesteziju, stavila mi je masku na lice, nisam ni 3 puta udahnula i izdahnula i već sam komila. Kada sam se probudila isprve nisam mogla pravilno disati, ali rekli su mi da je to normalno. Zatim sam osjetila tu groznu bol. Rez je užasno bolio. Ako neko misli da je carski mačji kašalj vara se. Bol je strašna, bar je meni tako bilo.
Princ se rodio u 21:55h, onako zamazanog i krvavog meni ravno iz trbuha su ga odnjeli mom mužu da ga vidi. Apgar je bio 10/10, 3250gr i 49cm.
Prebacili su me na intenzivnu, pustili su muža da me još jednom dođe poviriti, a za njim je dolazila babica s malim Princom, htjeli su mi ga pokazati, ali pošto ja nisam vidjela dalje od vrha svoga nosa to baš i nije imalo nekog smisla, nisam ga uopće registrirala, nažalost. Samo sam govorila da mi konačno daju nešto protiv bolova. Tako je i bilo, ne znam što su mi dali, ali bilo je savršeno, zaspala sam kao bebica polusvjesna cijele situacije.
Ujutro sam premještena na babinjačama i tada su mi ga napokon donjeli. Kada sam ga uzela u ruke više ga nisam ispuštala, bila sam totalno pod dojmom, sve se isplatilo, svaki dan proveden u bolnici, zaboravila sam na sve one tužne dane zahvaljujući malome Princu!
6. dan smo otpušteni kući, rez je zarastao odlično, danas je jedva vidljiv, stvarno su lijepo odradili svoj posao, vidi se tek jedna tanka, kratka linija.
Ja sam prezadovoljna svojim porodom i time kako je sve skupa završilo! :)
Cestitke cure od srca! 
Loreen nasmijala si me do suza.
Mame prodju svasta pa se na kraju opet smiju. Ja sam 5 mjeseci poslje sve zaboravila i jedva cekam da opet budem trudna.
Sortiraj odgovore
Najstariji