Koja je vaša najbolja priča za uspavljivanje?

Djevojčica sa šibicama
Bila je hladna zimska noć. Snijeg je padao i počelo se smrkavati. Bila je posljednja večer u godini – večer uoči Nove godine. Po toj hladnoći, mračnom ulicom išla je jedna gologlava i bosonoga djevojčica. Doduše, imala je na nogama neke papuče kada je pošla od kuće, ali kakva joj je bila korist od njih kada su to bile velike papuče koje je prije nosila njena majka. One su bile tako velike da su joj spale s nogu kada je potrčala da se sakrije ispred kola što su projurila ulicom. Jednu papuču više nije mogla da nađe a s drugom je umakao neki dječak i doviknuo joj da će mu ta njena papuča poslužiti kao kolijevka kad mu se rodi dijete. [zrno.files.wordpress.com]Tako je sada ta djevojčica išla bosih, crvenih i plavih nožića od studeni. U staroj je pregači nosila sve svoje šibice, a jednu kutiju je držala u ruci. Čitav dan nije prodala ni jednu jedinu kutiju šibica, nije dobila nijednu lipu. Gladna, prozebla i potištena, lutala je jadnica sve dalje. Snježne pahuljice padale su po njenoj dugačkoj, svijetloj kosi koja se u kovrčama spuštala niz njen potiljak, ali ona nije ni mislila na taj svoj ukras. Svi prozori su bili osvijetljeni, a po ulicama se širio miris guščjeg pečenja – svuda se pripremao doček Nove godine, pa je i ona sada mislila na to.Ona se šćućurila u jednom uglu između dvije kuće, od kojih je jedna malo više štrčala na ulicu. Nožice je podvila poda se, ali joj je ipak bilo sve hladnije. A kući se nije smjela vratiti, jer nije prodala nijednu kutiju šibica, nije dobila niti jednu lipu, i otac bi je istukao. A i što će tamo, i kod kuće je isto tako hladno. Živjeli su u potkrovlju i vjetar je puhao sa svih strana, iako su najveće rupe začepili slamom i krpama. Ručice su joj se sasvim ukočile od studeni. Ah, samo da upali jednu šibicu malo bi se ogrijala! Da o zid kresne samo jednu šibicu zagrijala bi prste! Ona kresnu jednu šibicu i odmah buknu plamen. Šibica je gorjela kao svijeća i bilo je tako toplo dok je držala ruku nad njom. Bila je to čudesna svjetlost i djevojčici se činilo da sjedi pored velike tople željezne peći sa sjajnim mesinganim ukrasima. Ona ispruži noge da i njih malo zagrije, ali se tog trenutka plamen ugasi – nestade peći i djevojčica osta sa drvcetom dogorjele šibice u ruci.Ona kresnu još jednu šibicu, pa i ona zaplamsa, i zid po kojem zasja postade providan poput koprene. Mogla je vidjeti pravo u sobu gdje je bio postavljen stol sa čistim bijelim stolnjakom i divnim posuđem od porculana. A na stolu se puši pečena guska punjena šljivama i jabukama. Ali što je bilo još ljepše – ta guska je skočila sa stola i, onako sa viljuškom i nožem u leđima, preko sobe zagegala prema njoj. I upravo kada guska dođe pred sirotu djevojčicu, ugasi se šibica i pred njom osta samo debeli i hladni zid.Kada upali novu šibicu, pred njom se ukaza prekrasna jelka. Bila je i veća i ljepše ukrašena nego ona što je prošle godine kroz staklena vrata vidjela kod onog bogatog trgovca.Tisuće svjećica je gorjelo na zelenim grančicama, a šarene slike, kao one u dućanskim izlozima, gledale su pravo u nju. Djevojčica izdiže obje ruke prema svjećicama i šibica se ugasi. Ali one mnogobrojne svjećice počele su se dizati sve više i više, a onda se pretvoriše u sjajne zvijezde. Jedna od njih pade i ostavi za sobom dugački plameni trag.“Sad je netko umro!” – pomislila je djevojčica. To je ona čula od svoje pokojne bake koja je govorila: “Svaki put kad padne zvijezda, nečija duša krene u nebo.”http://zrno.files.wordpress.com/2009/12/big2va01.jpg?w=300&h=225 [zrno.files.wordpress.com]
Kada djevojčica kresnu novu šibicu, oko nje sve zasja i u tom sjaju pojavi se njena baka sva blistava, blažena i zadovoljna.– Bako! – viknu djevojčica. – Uzmi me sa sobom! Znam da ćeš nestati čim se šibica ugasi kao što je nestala i ona topla peć i divno guščje pečenje i ona krasna velika jelka!Da i baka ne bi iščezla, djevojčica brzo zapali sav ostatak šibica iz kutije. Šibice planuše i sve zablista kao usred bijela dana. Nikada joj ranije baka nije izgledala tako lijepa i tako velika. Ona uze djevojčicu u naručje i ponese je visoko, visoko u veliku radost i prekrasnu toplinu. Sada je djevojčica bila na nebu i više nije bilo ni zime, ni gladi ni straha …A ujutro, u onom kutu između dvije kuće, našli su je rumenih obraza i sa osmijehom na usnama – bila je mrtva. Smrzla se posljednje večeri u staroj godini. Prvo jutro nove godine zateklo je mrtvu djevojčicu sa šibicama.Pred njom je ležalo puno potpuno izgorjelih šibica.– Htjela se ugrijati! – govorili su prolaznici.A niko nije slutio kakve su lijepe slike lebdjele pred njom kada je sa svojom bakom zaplovila u novogodišnju radost.(H. C. ANDERSEN)

Moj Luka jako voli pričanje priča prije spavanja, gleda slike iz slikovnice, komentira…. u zadnjih nekoliko dana “otkrili” smo malog vragolana Petra Pana i sad stalno traži da čitamo pričicu o Petru Panu, njegovoj izmišljenom zemlji i prijateljima “Izgubljem dječacima”.  
Priča: Petar Pan i vila Zvončica jedne većeri posjete djevojčicu Vandy i njezinu braću, te ih povedu u svoju izmišljenu zemlju, gdje su Vandy i njezina braća doživjeli mnoge zanimljive pustolovine sa Petrom Panom, “izgubljenim dječacima”,  kapetanom Kukom, njegovom posadom i indijancima. Na kraju priče zločesti Kapetan i njegova posada budu kažnjeni za svoja nedjela, te ostanu bez svoga broda kojim Petar Pan vrati Vandy i njezinu braću kući, a on “odleti” (uz pomoć vilinog praha) u nove pustolovine.
Naravno ovdje je priča opisana u kratko…jako kratko…nama doma pričanje traje u nedogled… uz komentare, ponekad po želji mog kikića jedna stranica se čita i nekoliko puta.

Pinokio :) Priča mog djetinjstva.

Moja malena ima nekoliko omiljenih priča-Bambi, Pinokio, Trnoružica, ali njih pričamo preko dana i kad se igramo, a u snove najčešće utonemo uz neku izmišljenu priču s njenim likovima iz mašte, ili maštajući o nekom događaju ili putovanju koje planiramo. Tako da ćesto utone u san pričajući što će sve ponijeti na more, što ću ja sve morati pripremiti, koje će nam igračkice previti društvo i tako..

Moja dječak star je 10 mjeseci i još uvijek mu ne pričam i ne čitam priče prije spavanja, već ga dojim i pustim mu dječje pjesme na youtubeu… Najdraže pjesme su mu “Mama voli bebu” i “Pilići”. Premda te pjesme nisu ni slične uspavankama, on se uz njih i uz dojenje umiri i zaspe… :)

Moja kći najlakše zaspi uz priču, a meni najljepša je ova s poukom: "Jedna mala djevojčica pitala je svoju mamu koji joj se crtež na vrtićkom panou najviše sviđa. Mama je izabrala jedan, a malena je briznula u plač, jer to nije bila njena slika! Pokazala je mami svoj rad i tražila da ponovno izabere. No,   mama se nije predomislila… Kad je djevojčica odrasla i od  mame čula riječi pohvale znala je - mama ne laže. To je iskreno!

Mi se ne uspavljujemo klasicnim pricama, barem ne jos. Trenutno se uspavljujemo brojanjem koliko jos puta treba ici spavati prije nego sto dodje tata ili koliko jos noci treba prespavati prije nego sto idemo na more. Odnosno ja mu brojim, a on me gleda :-) i misli si vjerojatno: Koga ti tjesis mene ili sebe?

Mi se ne uspavljujemo pričama, zaspe sam, ali prije spavanja obavezna je večernja molitva, Anđele čuvaru mili i onda mu mama otpjeva (klapsku) pjesmu Laku noć sutra u sedam na isto mjesto ko svaki dan, ali još poljubac jedan ko svako veče san da ti dam…i obožava to, sluša otvorenih očiju i svaki put kaže mama još! Obožavam te male ali neprocjenjive trenutke <3

Moj malecki dječak još ne shvaća da mu ponekad pričam priču za laku noć dok ga dojim. Pričam mu o lijepim stvarima koje ćemo skupa raditi kad bude veći, o loptama s kojima ćemo se igrati, o životinjama koje ćemo vidjeti u zoološkim vrtovima (koje i mama voli posjetiti), o prijateljima s kojima ćemo se družiti, o kolačima koje ćemo pojesti. Onda mu kažem da ga puno volim, da lijepo spava i da je mama tu ako mu zatreba. Zasad je to njemu najljepša priča za laku noć 

Moja curica od 2 mjeseca je premala za priče, pa nakon što za nju izmolim molitvu Anđele čuvaru, otpjevam joj Zeku i potočić. Ona se odmah umiri, malo promeškolji i ubrzo zaspi.