Kako smo se suprug i ja jako dugo mučili sa začećem, uključujući i terapije za liječenje neplodnosti, na kraju smo zajedno shvatili da je jedini način da imamo svoje dijete, zapravo postupak umjetne oplodnje. Tih pokušaja je bilo mnogo i kad sam čula da sam trudna bila sam sva izvan sebe, luda od sreće isto kao i moj suprug. Sjećam se toga dana kao da je bilo jučer, poljubila sam svog supruga i čvrsto zagrlila doktora. Nakon toga sam se, sukladno svojoj katoličkoj vjeri pomolila Bogu i preporučila Mu svoje dijete da mi se rodi živo i zdravo. Danas uživam u svom sinu i gledam ga kako odrasta!

Bilo je jutro,i ranije nego inače stajala sam u kupaonici, sama sa malom trakicom u ruci, trakicom koja je imala dvije crtice na sebi, činile su se ogromne debele i roze a ja sam samo blesavo buljila u njih sa velikim osmijehom na licu i osjećajem postignuća a vrijeme kao da je stalo... nisam znala što da napravim dalje, kome da kažem prvo, kako da kažem,.da li se to zbilja meni dešava? Možda je to sve samo jedna velika zabuna, možda sam popiškila krivi dio trakice, možda ima grešku?! Ali eto i to sam preživjela,moj dragi isto i sada, skoro 9 mjeseci kasnije, moj dragi i ja odbrojavamo dane do službenog upoznavanja naše male princeze

Bilo je ratno vrijeme, 1991 godina. Za vrijeme jedne uzbune otišla sam provjeriti kakav mi je nalaz krvi (test na trudnoću). Sestra me pozvala u ordinaciju, i sa sažaljenjem mi rekla - POZITIVAN JE. U tom trenutku počela sam plakati, sestra mi je rekla - GOSPOĐO, MENI JE JAKO ŽAO, ZNAM DA JE RATNO VRIJEME...
A ja sam samo odgovorila: Meni nije žao, plaćem od sreće i jako, jako želim to djetešce. I prolazile smo moja curica i ja puno uzbuna, puno panike i straha, ali za devet mjeseci ugledala sam najljepše plave okice na svijetu i dobila najbolje i najvoljenije biće zbog kojeg i sama postojim... Ona je sada studentica i ujedno moja najbolja prijateljica.

suze od straha, suze od sreće, histeričan smijeh od šoka i trenutačni nalet mučnine, jer ipak sam trudna,ne... :))) jedan od trenutaka u životu kojeg se rado sjećam :)

Šok....to je riječ koja opisuje kako smo se mi osjećali..Iako smo bili u braku dvije godine, iako smo oboje zaposleni, ipak nekako još nismo bili spremni na "plusić".  Ali nakon početnog šoka i nevjerice i pitanja "Pa kako ćemo mi to?", polako smo se primirili i počeli zapravo biti sve sretniji zbog toga što se beba sama "pogurnula", jer da je čekala da se mi odlučimo da smo spremni, nebi sad bili u ovom sretnom iščekivanju. :D Znam se našaliti i reći da je valjda zato Bog tako odredio da trudnoća traje 9 mjeseci, da se svi stignemo priviknuti da tu ideju.

Mi smo bili u braku nešto manje od godine dana i htjeli smo dijete al bilo bi dobro još napraviti ovo pa ono i tak se nismo  mogli odlučiti baš krenuti na dijete nego smo rekli kad se desi desi. I malo se opustili i ubrzo radili test. Moj muž je bio "logističar", on je sve proučio što i kako s testom, i obavili mi sve i kaže on eto sad čekamo 5 minuta. A crtica se pojavila isti čas! Ja kažem:"Ajme trudna sam!!!" A on:"Ma moramo čekat 5 minuta!" Reko:"Misliš da će nestat za 5 minuta?!?!" Sretni i prestrašeni i zbunjeni ;))))

Poslije posla sam otišla u ljekarnu,uzela test,uletila u stan prije nego što je muž uspio vidit i čim sam vidila da se pojavljuje druga crtica vrištala sam iza zatvorenih vrata test će biti pozitivan( on naravno nije znao da se ja uopće testiram  ),pa mi je hladnokrvno odgovorio : "Kakav test?? " Ja sam mu odgovorila :"TEST NA INTELIGENCIJU!" . Odmah su mi suze krenile ,šok,šok i šok.Muž i dalje bio u većem šoku i rekao :" A zašto ti sad plačeš  pa dobro trudna si,hajmo odigrat jednu partiju yamba!" . Uvijek ću se tome smijati! Trebalo je da prespavamo da shvatimo što se događa,a nakon par dana kada je doktor potvrdio i rekao sve je u redu nestao je strah i ostala samo neizmjerna sreća!

kako sam reagirala kad sam saznala da sam trudna?

Test za trudnoću sam napravila 11.4.2013. i kad sam vidjela da je pozitivan, rekla sam sama sebi "Znala sam!" i briznula u plač, ni sama ne znam zašto u tom trenu, valjda sam se toliko uplašila da sam se rasplakala. hahahaha sada mi je to smiješno jer evo baš uživam sa svojom malom curom koja ima sada 34 dana :)

Prvi put bilo je iznenađenje, meni je vijest sjela sasvim dobro, ali suprugu koji je tad bio samo dečko "kao udar groma sa neba" u pozitivnom smislu.Naš sin stigao je 2009te i učinio nas ponosnim roditeljima.
Sada smo postali roditelji drugi put, ovaj put vijest je došla kao savršenstvo

Prvo dijete bilo je željno išćekivano i sve je prošlo unajboljem redu. Željeli smo našem anđelu brata ili sestricu i ponovno sam ostala trudna. Otpočetka je išlo naopačke,počela sam krvariti i nakon samo 9 tjedana sam   izgubila bebu... Bio je to veliki šok za oboje i pojavio mi se strah kako više nećemo imati djece... No nakon 8 mjeseci na testu se pojavila sićušna druga crtica,toliko sićušna i jedva vidljiva da smo oboje mislili kako nam se priviđa. Posjet ginekologu razriješio je naše sumnje,bila sam trudna! No tek nekoliko dana poslije ponovno su krenule iste stvari kao i u prethodnoj trudnoći. Krvarenje i dijagnoza dežurnog doktora:
"Gospođo,ja vam tu ništa ne vidim. Ništa od te trudnoće. Idite kući i čekajte da iskrvarite,mi ćemo očistiti što ostane  i to je to."
 Ja:"Ne,ja to ne želim ponovno proživljavati!!"
 Doktor:" Pa dobro,onda se vratite ujutro,odmah ćemo vas očistiti."
 Ja :" Ne, zar ne mogu ostati ovdje,zar se nemože ništa učiniti?!"
 Doktor:" Pa  dobro,KAD BAŠ INZISTIRATE, evo ostanite u bolnici pa ćemo vidjeti. Ali ja sam siguran da od toga neće biti ništa."
 Odmah sam ostala u bolnici i nakon 5 dana vidjeli su kako bebi srce kuca i da je to sad u redu. Uz strogo mirovanje svaki sam put strepila u bolničkoj sobi što će mi reći kada pođem na ultrazvuk. Nakon 4 tjedna i 4 ultrazvuka (svaki put je bio drugi doktor) Napokon je u viziti glavni doktor rekao. "Mala,sutra ideš na ultrazvuk i ako bude sve u redu ideš u petak kući!" "U petak mi je rođendan,to će mi biti najljepši poklon!!" Sutra je stiglo,strka po bolnici,biskup drži misu-svjetski je dan bolesnika. A ja na iglama cijelo jutro. Napokon su me pozvali da idem na ultrazvuk. Nakon POLA SATA  ultrazvuka doktorica je izmijenjala valjda deset boja i različitih  faca. Pomislila sam kako sad ponovno nešto nije u redu,cijeli svijet mi se srušio,a doktorica nije progovorila ni riječ! Napokon kad sam ju pitala da mi već jednom kaže što nije u redu i dali je s djetetom sve u redu,okrenula mi je monitor od ultrazvuka  i rekla......:
"S bebom je  sve u redu,samo gospođo  vi nemate jednu,nego DVIJE bebe!"
 Ajme šok...noge su mi se počele tresti,cijelo tijelo mi je drhtalo!Nismo znali dali će i ta jedna beba preživjeti,a sad odjednom DVIJE... Kad sam malo nadošla,onako još sva u šoku,odlučila sam nazvati supruga koji je u to vrijeme bio na poslu. I on je u mukama iščekivao moj poziv. 
"Hej ljubavi,ajde  sjedni,moram ti nešto reći..." 
"Ma daj,ne mogu sada,radim. Daj mi reci što ti je rekao doktor,jel s bebom sve u redu?!" 
"Dragi, djeca su dobro,sve je u redu!"
 "Ma što ti pričaš,kakva djeca??!"
 " Pa eto nije jedna beba nego dvije!" 
Šok na kvadrat! Suprug nije mogao doći k sebi! Oboje smo pokušavali prožvakati situaciju i uopće nam nije bilo jasno kako se to dogodilo.  Ali evo,hvala Bogu devet mjeseci kasnije rodila sam prekrasna dva sinčića,sa tri mala mušketira sreća u kući i veselje do neba! Svaki dan je borba!