Fizička i emocionalna veza između mame i bebe nije važna samo za reguliranje njezinog fiziološkog stanja, već je ključna za bebin emocionalni, psihološki i intelektualni razvoj, piše Jelena Stanković iz Centra Prirodno roditeljstvo
Svi znamo da male bebe ne pristaju na odgađanje zadovoljavanja njihovih potreba. Plaču, viču, tužno zavijaju, privlače pažnju na sve načine koje mogu i znaju ne bi li dobile ono što u tom trenutku stvarno trebaju. No jeste li znali da osim primarnih potreba o kojima se naveliko priča, kao što su potreba za hranom i snom, postoje i one manje opipljive, no fiziološki jednako važne? Potreba za nježnošću, dodirom, fizičkim kontaktom, majčinim prisustvom nužna je za bebino preživljavanje i cjeloviti razvoj.
Nažalost, tek se nedavno popularizirala znanstvena činjenica da fizička i emocionalna veza između mame i bebe nije važna samo za reguliranje njezinog fiziološkog stanja, već je ključna za bebin emocionalni, psihološki i intelektualni razvoj. Mamina tjelesna prisutnost umiruje otkucaje bebinog srca, usporava i produbljuje njezino disanje, ispunjava bebino tijelo osjećajem mira, ugode i sigurnosti. Upravo je taj osjećaj sigurnosti, blažene prepuštenosti, i povjerenja, ključan za formiranje emocionalno i psihološki stabilne odrasle osobe.
Sedam načina zbližavanja s bebom
Kroz zadovoljavanje bebinih primarnih emocionalnih potreba mama dijete hrani osjećajem sigurnosti i spokoja – beba upija to stanje i ono s vremenom postaje cjeloživotni dio nje. Kroz roditeljsko maženje, grljenje, masiranje i dodirivanje beba polako upoznaje vlastito tijelo. Fizička bliskost i kontakt koža na kožu su toliko važni upravo zato što pomažu bebama da "osvoje" svoje tijelo i počnu se osjećati "dobro u svojoj koži".
'4. tromjesečje' - mama i beba su stopljene, njihove potrebe su isprepletene
U periodu intenzivne povezanosti koji slijedi odmah nakon rođenja bebi je teško razaznati gdje završava ona, a počinje mama. To se razdoblje često naziva i četvrto tromjesečje trudnoće - mama i beba su stopljene, a njihove su potrebe isprepletene. Nježnost, toplina tijela i bliskost u tom su periodu našim malim sisavcima važniji i od same hrane.
Puštanje bebe da plače protivi se roditeljskom instinktu
Jedan od najslikovitijih primjera koji opisuje ovaj fenomen je poznati eksperiment psihologa H.F. Harlowa izveden na rezus majmunčićima. Kada se malenim majmunčićima ponudio izbor između dvije limene mame – jedne, koja je nudila hranu, i druge koja je pružala toplinu, majmunčići su bez iznimke birali onu drugu. Komad meke tkanine postavljen na limenu "mamu" bio im je toliko važan jer je replicirao jedan od ključnih elemenata nužnih za normalan razvoj - toplinu i mekoću maminog krzna. Dok su od prve mame trčeći uzimali hranu, cijeli su dan visili na drugoj mami, pokušavali je dozvati u kontakt i pobuditi njezin interes.
Kada god su bili preplašeni, bježali su “mekanoj” mami, ne bi li im njezina toplina i mekoća pomogla regulirati stanja tenzije i stresa. Majmunčići koji su bili zakinuti za kontakt s mamom – koji nikada nisu osjetili maminu bliskost i nježnost, izrasli su u socijalno neprilagođene jedinke. Pošto je glavni odnos – onaj mame i mladunčeta – po čijem se uzoru formiraju svi drugi – podbacio, mladi majmunčići nisu dobili potrebne alate koji bi im omogućili normalno socijalno funkcioniranje. Bili su agresivni, ustrašeni, i nesposobni ostvariti bilo kakav kontakt. Ignoriranje djeteta opasnije je od fizičkog zlostavljanja
Odnos s našim roditeljima daje nam obrazac za sve buduće
Ovaj primjer možemo vidjeti kao zanimljiv eksperiment razvojne psihologije, no on priča i dublju priču. Odnos s našim roditeljima daje nam obrazac koji ćemo instinktivno unositi u sve buduće odnose. Mama i tata nas uče kako se voli, kako se izražavaju emocije; od njih učimo što znači biti sretan, tužan, ljut – oni su naš putokaz i naša vodilja. Ono što oni kažu, ne kažu i pokažu ostaje dio nas.
Pokažite djetetu svoju sreću, ali i ljutnju i tugu
Ne bi li bili što bolji roditelji našoj djeci važno je da osvijestimo svoje obrasce, da odlučimo što želimo prenositi dalje, a što želimo mijenjati. Važno je da razumijemo dječje razvojne faze, da se pokušavamo povezati s mislima i osjećajima naše djece, da se stavljamo u njihove cipele, čak i kada se to čini jako teškim.
