Novo istraživanje potvrdilo je vezu između oksitocina, 'hormona ljubavi', s mogućnost majke da se poveže sa svojim novorođenčem. Na lučenje oksitocina tijekom života utječu naša iskustva iz djetinjstva pa se žene koje imaju loše odnose sa svojim majkama teže zbližavaju i sa svojom djecom
Oksitocin je kemijski glasnik u mozgu koji se aktivira kao odgovor na društvene kontakte. Posebno se izlučuje kod kontakta koža na kožu. Ovaj hormon stvara želju za daljnjim kontaktom s pojedincima koji potiču njegovo oslobađanje. Prolaz kroz porođajni kanal dodatno povećava razinu oksitocina u majke i djeteta i omogućava majci da se upozna s jedinstvenim mirisom njezina novorođenčeta. Jednom kad se majka privikne na njega, voli miris svoje bebe iznad svih ostalih. Beba kod rođenja pomoću njega prepoznaje majku i pokušava naći grudi. Pokušaj dojenja u prvom satu nakon rođenja podiže koncentraciju oksitocina na izuzetnu razinu i kod majke i kod novorođenčeta.
Loš odnos s majkom ključ problema?
Putevi u mozgu koji omogućuju majkama da se povežu s bebama, postavljeni su u ranom djetinjstvu i prenose se s majke na dijete. U istraživanju koje je provelo australsko Sveučilište New South Wales, uzeti su uzorci krvi žena u drugom stanju koje imaju loše odnose s majkama, kao i žena koje su imale bliske odnose s majkama u djetinjstvu.
Dvije grupe žena pratili su u bolnici Liverpool u Sydneyu. Rezultati su bili zanimljivi: u krvi žena koje imaju loš odnos s majkama pronađene su puno manje razine oksitocina. Istraživanje po prvi put pokazuje da žene koje imaju problema u povezivanju s djecom, imaju od prije smanjenu razinu ovog hormona. Studija je objavljena u znanstvenom časopisu PLOS ONE.
"Iskustvo kakvo smo stekli u odnosu s roditeljima utječe i na naše roditeljstvo. No, to nikako ne znači da se iskustva u potpunosti prenose i ponavljaju. Loš odnos s majkom ne znači nužno da ćemo takav graditi s našom djecom. Ipak, ne treba zanemariti činjenicu da taj odnos jest bio naš prvi model. Kako bismo izbjegli ponavljanje neučinkovitih ili štetnih obrazaca ponašanja, važno ih je prvenstveno osvijestiti te se otvoriti za alternative koje su prihvatljive i uspješnije. Taj put otkrivanja nas svakako vraća u djetinjstvo i zahtjeva sjećanje na emocije, pa tako i one manje ugodne, koje smo kao djeca doživljavali", komentirala je Lina Đulvat, psihoterapeutkinja iz Psihološkog centra Razvoj.
Rješenje u ranom otkrivanju problema
Oksitocin potiče stvaranje dopamina koji pomaže majkama da uživaju u povezivanju i društvu svog novorođenčeta. Kod beba, ova veza potiče cjeloživotno oslobađanje oksitocina. Ukoliko je veza prekinuta, utječe i na djetetove mogućnosti za stvaranje budućih kvalitetnih odnosa i njihovo učvršćivanje. Kod testiranih trudnica koje su postale majke, bile su očite razlike u očitanju oksitocina i tri mjeseca nakon rođenja djeteta, odnosno, razina je ostala niža kod onih koje su tijekom trudnoće imale niže vrijednosti ovog hormona.
"Rezultati neposredno poslije odvajanja od djeteta pokazali su da su osobna iskustva testiranih majki i njihov odnos s roditeljima, odnosno iskustva koja su ih formirala, ključna za to s koliko će oksitocina reagirati na svoje dijete", kaže profesorica Valsamma Eapen, glavni istraživač. "Uvidjeli smo da su disfunkcionalni obiteljski odnosi međugeneracijski obrazac koji se ponavlja."
Zašto je ovo istraživanje važno?
Ubuduće bi se jednostavnim testom moglo detektirati majke koje imaju smanjenu razinu ovog važnog hormona u krvi i pomoći im se da prekinu začarani krug. Kroz psihoterapiju bi mogle naučiti kako promijeniti svoje naučene stavove i sagledati drugačiji pristup rješavanju problema prekidanjem obrazaca.
"Važno je da razumijemo da su za odnos s djecom iskjučivo odgovorni roditelji te da kao djeca nismo imali moć utjecaja na to. No, danas smo kao odrasli odgovorni za to hoćemo li se ponašati isto ili drugačije od naših roditelja. Psihoterapija može otvoriti put ka uvidima, te potaknuti pojedinca na promjene koje su za njega zdraviji izbor. Samim time i za buduće generacije", kaže pshiterapeutkinja Lina Đulvat.
