Beba Mama poslije poroda 1602 prikaza 27. listopada 2014.

'Bože moj, što da radim s ovim djetetom?'

beba plače
Foto: Thinkstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Znale smo zajedno plakati, ja od bespomoćnosti i bolova i krivnje što joj ne mogu pomoći, a bebica što joj nitko nije znao utažiti njene potrebe. Bilo je to iznimno teško razdoblje; puno suza, bolova, napetosti, nemira, no kako god bilo teško, svi skupa smo se ipak naučili i privikli na novonastalu situaciju

Mama Marija Filipaj Oklobdžija podijelila je s nama priču o prvim danima i mjesecima sa svojom djevojčicom Majom. Iako je početak bio težak, za cijelo iskustvo sada kaže da je bilo iscjeljujuće i da joj je pomoglo da počne slušati sebe i da shvati što joj je zaista važno. Saznajte sve o našoj akciji dijeljenja priča i pošaljite nam svoju priču! 

Budući da akciju 'Podijelite priču' podržava Bebivita, Marija će dobiti Bebivita poklon paket, a ovo je njezina priča:

Život s malom bebom nakon što smo došle iz rodilišta je nešto najturbulentnije što mi se dogodilo u životu. Naravno da tada nisam bila svjesna s kojim se izazovima susreće novopečena mama, a možda i bolje. To je bio spoj hormonalnih promjena, koje nevjerojatno utječu na psihičko stanje žene, zatim bolova od epiziotomije i bolova u trbuhu, beba koja je stalno gladna i plače, i tako dalje. Najteže mi je od svega padala ta njena stalna glad. Zbog dojenja, na tablete nisam ni pomišljala (osim paracetamola), a boljelo je toliko da kad moraš na wc, dobiješ napad histerije, jer znaš da najgore tek slijedi.

Osjećala sam da sve moram sama

Tih prvih nekoliko mjeseci nažalost nismo imali nikakav baka-servis, jer nam baka iz Zagorja nije imala gdje prespavati, zbog malog stana, a druga je baka bila u inozemstvu, pa je prvih mjesec dana s nama bio tata. Kućanski poslovi su se gomilali, stan nam je bio zatrpan prljavim suđem, prašina na sve strane, hrpe rublja za pranje i peglanje, to je sve čekalo većinom na mene. Od supruga tada nisam imala preveliku podršku u kućanskim poslovima, pa su mi živci bili tanki da tanji nisu mogli biti.

Ipak, kad je bilo najteže, uskočila bi mi sestra skuhati ručak, ili prijateljica da usisa stan, što je meni značilo nevjerojatno mnogo. Međutim umjesto da se odmaram, odspavam ili se naprosto najedem, ja bih rasčišćavala nered po kući, što me toliko iscrpljivao fizički, a onda i psihički, da sam samu sebe dovodila do ludila.

Više nisam znala kako i što trebam raditi, što god sam počela, ništa nisam uspjela završiti. Taj tempo, toliko stresa u tako kratkom periodu, toliko savjeta sa strane koji su me još više dovodili u paniku da sam mislila da sebe gubim i da više nisam u stanju normalno funkcionirati. Nisam ništa mogla dovesti u red, sve je izgledalo košmarno, zbunjujuće i neizvedivo, bila sam više gladna nego sita i pitala sam se, što će se dogoditi, ako se ubrzo nešto ne promijeni.

Marija Filipaj Oklobdžija | Author: Privatni album Foto: Privatni album

To prvo vrijeme sam plakala gotovo svaki dan, a ponekad i više puta dnevno zajedno sa svojom bebicom. Hvala Bogu, ako išta, Maja je barem spavala po noći i nije bilo nekih prečestih buđenja. Ali je zato stalno bila uplakana i nemirna po danu i imala sam osjećaj kao da bi stalno bila na sisi i uvijek nekako gladna. Najteže je bilo što nikako nije htjela bočicu i adaptirano mliijeko, što bi puno olakšalo stvar, s obzirom da je sita beba i zadovoljnjija beba. Nakon par bezuspješnih pokušaja s više vrsta zamjenskog mlijekom, potpuno je odbacila bočicu i dudu više nije uopće primala u usta.

Beba je neutješno plakala

Uz te probleme, pojavili su se i drugi; kad bi je kupali u kadici, toliko bi plakala i bunila se kao da je doslovno mučimo, mijenjanje pelena joj bilo toliko stresan događaj da jednostavno ne znam kako smo to svi skupa preživjeli. Ona je na sve negodovala, tako da sam imala osjećaj da joj ništa nije bilo po volji i ponekad sam se pitala: "Bože moj, što da radim s ovim djetetom?" 

Više nismo imali ideja, niti snage nositi se s tolikim nezadovoljstvom, a nismo ni znali otkuda i zbog čega ono dolazi. Naprosto, što god mi napravili, ona bi bila nezadovoljna. Taj plač je bilo toliko neutješan da me istovremeno dovodio do panike i frustracije. Ponekad bih je uzela u naručje, dok me nije jako boljela rana, pa bih je nosila i pjevala, što je rijetko pomagalo. No problem je bio što to nisam mogla često, jer me poslije tako bolio trbuh da sam bila za ništa. A Maja za odmor nije htjela ni čuti. Tako smo znale zajedno plakati, ja od bespomoćnosti i bolova i  krivnje što joj ne mogu pomoći, a bebica što joj nitko nije znao utažiti njene potrebe. Bilo je to iznimno teško razdoblje; puno suza, bolova, napetosti, nemira, baš nekako neprikladno  ozračje za malu bebu. No kako god bilo teško, svi skupa smo se ipak naučili i privikli na novonastalu situaciju.

Što se tiče društvenog života, tih prvih mjeseci mi to nije falio, jer sam bila u tom nekom stalno prisutnom grču i s pitanjem: kako da pomognem svom djetetu? To mi je bilo jedina i glavna preokupacija. Čak je i odnos sa suprugom pao u drugi plan, zbog čega smo se dosta prepirali, ali tako to biva sa roditeljima početnicima. No kako je vrijeme prolazilo, počela sam osjećati izoliranost i naprosto želju da se pomalo uključim u društveni život.

Ipak nisam sama!

Naša patronažna sestra pozvala me u klub potpore dojenju, koji se nalazio u neporednoj blizini i ja sam takvo što dočekala kao spas. Iako se susret održavao samo jednom mjesečno; tih sat vremena tamo netko je drugi čuvao i brinuo se o mojoj bebi, a ja sam mogla napokon malo odahnuti od svega. Tamo sam se osjećala prihvaćenom, tu su bile žene u sličnim ili istim situacijama s malim bebama i svakodnevnim problemima kao i ja, a i stekla sam novo prijateljstvo. U to vrijeme ta podrška i pomoć jednostavno nisu imale cijene. I to je ono što svim mamama treba - podrška, pomoć, razumijevanje i izmjenjivanje iskustava. Tada vidite da niste sami u tom svom stanju, da su neke stvari normalne ili čak i poželjne, da možete slobodno zamoliti ili zatražiti pomoć oko bebe, da ne morate sve stići i napraviti, da niste robot, da vam ne mora kuhinja biti besprijekorno čista, a suđe pospremljeno, da ni vi ne morate izgledati ekskluzivno. 

Danas znam što sam u svemu ovome naučila, jer iskustvo je bilo bolno, ali prije svega iscjeljujuće. Znam gdje sam pogriješila i da nisam ispravno posložila prioritete. Slušala sam druge i vjerovala njihovom iskustvu, mislila da oni znaju bolje što mojoj bebi treba, umjesto da sam slušala sebe i svoju intuiciju koja je nepogrešiva i najbolje zna što je dobro, a što nije, za mene i za moju bebu. 

Potpora nepoznate mame u parku

Zahvalna sam svim mamama koje su mi pomogle na bilo koji način, što su me bodrile, bile uz mene. Takav jedan slučajan susret u parku me je zaista dirnuo, dok sam jednom prilikom bila s Majom na toboganu, onako neispavana, umorna, iscrpljena, no unatoč svemu, zadnjim snagama igrala sam se sa svojom bebicom. Oko mene je sve bilo puno roditelja i male djece, no meni nije bilo ni do čega. Ja sam samo željela malo odspavati i odmoriti se, a Maja je bila živa energetska bomba. Tad mi je slučajno prišla jedna mama i začuđeno komentirala kako je moje dijete dosta napredno za svoju dob. Te njene riječi nisu baš dopirale do mene, no kad se okrenula prema meni i rekla: "Gospođo, vidi se da izuzetno puno s njom radite, konačno napredna je upravo zahvaljujući vama"; meni kao da je netko dao najveći poklon na svijetu

U meni se isti čas sve okrenulo, nitko mi to dotad nije ni na koji način rekao, pa ni moj suprug, nego upravo neka nepoznata mama, koju sam vidjela prvi puta u životu. To me je toliko dotaklo, dalo mi neku posebnu snagu, što mi je upravo tada trebalo. Baš da netko prepozna i vrednuje te nadljudske napore svakog roditelja, da te bodri, da konačno primjeti taj tvoj trud i žrtvu. Tako da sam sretna što postoje klubovi potpore dojenju i to mi je uistinu bio prvi korak do neke moje ravnoteže, a onda i svi ostali pozitivni ljudi koji su izravno ili neizravno utjecali na mene. Zato uvijek pohvalite mamu s malim djetetom, primijetite i prepoznajte nešto pozitivno na njoj, ne znate koliko to može značiti.

Odustajanje od previskih očekivnja

Odjednom se osvijestite tko je najbitniji i najvažniji - to je vaša mala bespomoćna beba i odnos s njom, pri čemu supruga ne valja izostaviti, jer taj je odnos prevažan da bi mama mogla to sve izdržati. Zahvaljujući njemu uvidjela sam da se sve može jednostavnije napraviti. Možda sam trebala od početka slušati njega, koji mi je govorio da se opustim što više, da pustim prašinu i peglanje, što sam na kraju i učinila i to je bio odmor za moje živce i moju psihu. Tako da naše dijete danas, s godinu dana, nije ispeglano, jede sve s poda (najviše prašine), ne trčim sumanuto za njom da joj dezinficiram ručice i zdrava je, hvala Bogu, a ja sam napokon mirnija.

Sva ona očekivanja koja sam imala prvo od sebe, a onda i okoline, zatim životna rutina i navike koje te sputavaju i sprečavaju otvorenost drugome, sve to mi je puno odmagalo i činilo me nesretnom. Maja je napunila godinu dana i što smo sve prošle samo mi znamo, to jest Maja možda ne zna, ali osjeća svakako. Kad sam i sama postala mamom, bolje razumijem i svoju mamu i shvaćam da ništa nije crno-bijelo. Odnos mame i bebe je zahtjevan, ali kad vidite njene prve zubiće, njen prvi osmijeh namijenjen vama, njene prve korake, čujete prve riječi, tada znate koliko ste bogata žena.

bebivita | Author: Promo Foto: Promo

Igrajte se s Bebivitom

Uz osnovnu brigu koja uključuje hranjenje, mijenjanje pelena i uspavljivanje, uključite se i u onaj najljepši dio roditeljstva, a to je igra. Mazite se i pričajte svojem djetetu, učite prepoznavati znakove koje vam ono šalje. Puno zajedničkih igara poboljšat će mnoge njegove sposobnosti. Posjetite Bebivita web stranicu i uz mnoge korisne savjete o prehrani, pronađite ideje kako se zabavljati sa svojim mališanom.

  • mane

    Odličan članak, baš ono što mi je trebalo jer se i ja trenutno nalazim u identičnoj situaciji. Kao da sam ja pisala članak...  Molim vas, kako ste riješili to nespavanje i bebinu nervozu? ili barem ublažili? ja sam već luda žena, ne znam kako sam još donekle normalna. uz još jedno dijete sve mi se čini kao nemoguća misija. već pomišljam da ju zbog nespavanja i cjelodnevne nervoze i plakanja odvedem neuropedijatru.... Kak sam to riješila? tako da trenutno pijem antidepresive, eto tako. Ona slabo spava po noći, a samim tim i ja, po danu sam pak ja nervozna i živčana od nespavanja, a ona bi se igrala, trčala, nosala, a ja jendostavno nemam više fizičke ni psihičke snage. Ona osjeća tu moju nervozu i onda je i sama postala takva..samo bi se derala, cendrikala, vukla me za kosu..ma koma. vidjela sam da dalje ne mogu sama, ili uzeti pomoć u kući, svekrvu, frendicu, sestru, kumu, ili kao ja na antidepresive. eto, drugačije nije moglo ići, jer sam uz toliku iscrpljenost i sav taj stres dobila napadaje panike, pa mi je dr svajetovala tablete i hvala Bogu da je, sve polako dolazi u normalu. sretno!

  • AllBoo

    Odlican clanak!!! Hvala na njemu. Ponelad, tj vrlo cesto je zaista tesko biti mama, a u malom grafu gdje zivim se ,,ne smije,, naglas pozaliti kako mi je tesko i kako sam iscrpljena. Ovo je najbolji ali i najtezi dio mog zivota do sad. Zaista treba mnogo snage i strpljenja za podizanje djeteta, alu iz ovakve forume i ovakve sajtove to ide mnogo mnogo lakse, jer tad covjek vidi da u tome nije jedini.

  • Avatar Kokolina
    Kokolina

    Odličan članak, baš ono što mi je trebalo jer se i ja trenutno nalazim u identičnoj situaciji. Kao da sam ja pisala članak...  Molim vas, kako ste riješili to nespavanje i bebinu nervozu? ili barem ublažili? ja sam već luda žena, ne znam kako sam još donekle normalna. uz još jedno dijete sve mi se čini kao nemoguća misija. već pomišljam da ju zbog nespavanja i cjelodnevne nervoze i plakanja odvedem neuropedijatru....

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.