Uz djetetov rođendan, dobro je imati takozvani 'dođidan', koji su smislili neki posvojitelji, pa svake godine slaviti dan kada je dijete došlo u obitelj ili dan obitelji, dan kad je stvorena vaša obitelj
"Posvojenje je jednako dobar način osnivanja obitelji kao i rođenje djeteta, a važno je da djeca od svojih posvojitelja čuju da su posvojena i da od njih dobiju podatke o biološkoj obitelji", istaknula je u razgovoru za Klokanicu Vlasta Grgec-Petroci, dipl. socijalna radnica i obiteljska psihoterapeutkinja.
Ona zajedno s prof. psihologije Mirjanom Marčetić-Kapetanović u udruzi Na drugi način vodi Školu za posvojitelje, čiji je dio i radionica na kojoj uče kako i kada reći djetetu da je posvojeno. Osim što ih to najviše zanima, ali i brine, roditelji žele znati kada reći djetetu te koliko mu informacija dati.
"Neki se boje da će dijete predškolske dobi, kada sazna da je posvojeno, to svima ispričati, ali mi im uvijek kažemo da posvojenje ne treba biti tajna. Imaju pravo na privatnost i oni će sami odabrati kome će to reći, ali to ne trebaju skrivati. Svi stručnjaci se slažu da dijete treba saznati da je posvojeno, i to od svojih posvojitelja.
U našem Zakonu stoji obaveza da dijete to mora saznati najkasnije do sedme godine, a ako je dijete starije, odmah po dolasku u obitelj. Mi smatramo da je najbolje da dijete raste s tim, ne mora sve biti u znaku posvojenja, ali kroz slikovnice i priče dijete mora čuti riječ posvojenje i znati da to nije ništa stigmatizirano, da je to uobičajeno. Onako kako to roditelj prihvaća i ako je roditelj pomiren s tim, tako će i dijete bez problema moći to prihvatiti kao dio svog života", tvrdi Vlasta Grgec-Petroci.
Što češće razgovarajte o posvojenju
Roditelji često misle da je djetetu dovoljno jednom reći da je posvojeno, ali kako raste i razvija se, dijete ima nova pitanja i potrebno je češće s njim razgovarati o tome. Prema riječima Vlaste Grgec-Petroci, važno je znati da ako dijete ne pita, to ne znači da ga ne zanima. Dijete se možda boji da će povrijediti roditelje, pa je posvojitelj taj koji treba nakon nekog vremena pronaći način da se opet priča o tome, bilo kroz film s temom posvojenja, kroz listanje albuma fotografija ili pričati o danu kad je dijete došlo u obitelj.
"Uz djetetov rođendan, dobro je imati takozvani 'dođidan', koji su smislili neki naši posvojitelji, a tako se slavi dan kada je dijete došlo u obitelj. Na taj način će se barem jednom godišnje potaknuti razgovor i djetetu dati mogućnost da razgovara o tome. Taj dan se slavi kao sretan i vrlo važan čin, isto kao i rođenje biološkog djeteta, i važan je jer su roditelji i dijete tada postali obitelj", kaže Vlasta Grgec-Petroci.
Nisi bio u mom trbuhu, ali te volim kao da jesi
Dijete mora od posvojitelja saznati da je posvojeno, a to treba biti u što ranijoj dobi. "Nikad se ne zna koji susjed ili rođak će sasvim slučajno reći djetetu da je posvojeno, a dijete će se osjećati izdano ako to ne sazna od roditelja", kaže.
Također je važno znati da biološka obitelj ima veliki značaj u životu djeteta, a o njoj se treba pričati, ovisno o razvojnom razdoblju u kojem se dijete nalazi.
"Nećete pričati na isti način s djetetom od 3 ili 4 godine i s djetetom od 10 ili 15. Mnoga mala djeca vole slušati priču o tome kako su ga roditelji prvi put ugledali u dječjem domu ili obitelji udomitelja. Vole slušati što se događalo kada su došli kući, kako su bili uzbuđeni i nisu mogli spavati u prvo vrijeme. Možda ćete tu priču morati ponavljati više puta. Djetetu školske dobi dobro je reći da nije svima omogućeno da posvoje dijete. Djeca mogu imati zbunjujuće predodžbe o posvojenju kao npr. privremenom skrbništvu ili da posvojena djeca dolaze samo iz drugih zemalja. Važno je naglasiti djetetu da je posvojenje trajna obiteljska obveza roditelja i da su ju posvojitelji odabrali svojevoljno i s ljubavlju i da im je drago da su to učinili.
Dijete te dobi teško može razumjeti zašto je netko dao dijete na posvojenje. I za mnoge odrasle to je teško razumljivo te nije čudno da se djeca muče s tim pojmom. Ako je dijete tužno misleći o tome kako nije moglo ostati s biološkim roditeljima, to je normalni osjećaj, a ne odbacivanje posvojitelja i njihove ljubavi", savjetuje Vlasta Grgec-Petroci.
Mama koja te rodila i mama koja te voli i brine se za tebe
Vrlo je važno reći djetetu da je rođeno, kao i svako drugo dijete. "Neka djeca čuju priče o tome kako su stigli ili gdje su bili kada su ih roditelji prvi puta vidjeli, pa mogu imati čudnu ideju da nisu rođeni kao ostala djeca. Važno je da dijete zna da svu djecu rađa majka i da ponekad ta majka ne može brinuti o djetetu. Kada se to dogodi, druga majka i/ili otac preuzimaju brigu o djetetu. To se zove posvojenje i vi ste osoba koja je posvojila", kaže Vlasta Grgec-Petroci.
Mala djeca obično nemaju puno pitanja i prihvaćaju ono što im roditelji kažu. Oni misle da je posvojenje nešto dobro jer tako misle njihovi roditelji. "Malo dijete može biti tužno kada čuje da nije raslo u vašem trbuhu, a vi mu možete reći da ste i vi zbog toga tužni, ali ga jednako volite", dodaje i objašnjava:
"Neki posvojitelji su skloni reći 'teta koja te rodila', jer im je teško reći 'mama', ali sva stručna literatura preporučuje da se govori mama, a nikako teta. Talijani to kažu "mama po srcu i mama po trbuhu". I biološka i adoptivna su majke, samo jedna se nije mogla brinuti, a druga se brine i voli dijete koje je rodila neka druga mama".
Posvojeno dijete cijeli život živi s činjenicom da živi u obitelji koja ga nije rodila i nosi to sa sobom. "Istraživanja pokazuju da i djeca razvedenih roditelja, čak i kad su odrasli, žele da njihovi roditelji i dalje žive zajedno. Isto tako posvojena djeca cijeli život nose činjenicu da su najprije bili napušteni, a onda posvojeni i da su rasli u obitelji u kojoj ih majka nije rodila, ali koja ih je voljela, podizala i pružala im ljubav. To je specifičnost posvajanja koja se ne smije zanemariti", rekla je Vlasta Grgec-Petroci te dodala lijepu rečenicu koju je jedan posvojitelj rekao svom djetetu - posvojenje je način da se nađu oni koji se vole.
