Roditelji često u društvenim igrama puštaju dijete da stalno pobjeđuje, a poslije se žale što plače kada izgubi. Jednako važan dio učenja svake igre je i učenje o tome da svatko dobiva i gubi
Ako dijete na vrijeme nauči gubiti, njegovo samopouzdanje neće biti poljuljano gubitkom, pa neće biti ni plača i bijesa. Radovat će se kad pobjedi, ali neće biti očajan ako doživi poraz.
Bez obzira na to što roditelji očekuju da im djeca jednog dana postanu uspješni pobjednici i da budu najbolji u svemu što rade, ne može svatko osvajati zlatne medalje. Ako se od djeteta tako nešto očekuje, to znači da nije prihvaćeno onakvo kakvo je i tada se počinju razvijati osjećaji manje vrijednosti.
Prezaposleni roditelji često zaborave da je razgovor s djetetom, u onom trenutku kad mu je razgovor najpotrebniji, upravo ono najvažnije što moraju učiniti. Također, roditelji ne bi trebali modelirati kalupe u skladu sa svojim željama, u koje će pošto-poto ugurati svoje dijete, a bit će nezadovoljni i razočarani ako im to ne pođe za rukom.
Važno je da roditelji ne traže previše, da ne cjepidlače i ne pretjeruju u procjeni onoga što dijete postiže. Ne bi trebali očekivati savršenstvo. Na taj način dovode dijete u situaciju da ne može postići cilj pa se osjeća nesposobnim. Dijete treba pripremiti za stalne male ciljeve, učiti ga da u njih ulaže, da ustraje i da je uspjeh veoma relativna stvar.
