Roditelji Kolumne roditelja 12. kolovoza 2015.

Zašto moje dijete nikad nije dobilo 'po guzi'?

mama, kći, prijetnja
Foto: Thinkstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Mama Martina u svojoj kolumni osvrnula se na savjete o odgoju djece iz knjiga i priručnika i usporedila ih sa situacijama iz stvarnog života te otkrila koja razmišljanja njoj najviše pomažu u roditeljstvu

Ja sam samo jedna mama koja nikad nije udarila svoje dijete. Ne smatram se nekim herojem zbog toga, znam da kao roditelj radim svakodnevno puno drugih grešaka. I ne vjerujem u bajke o savršenim roditeljima. Mislim da je savršen samo onaj roditelj koji zna da griješi i svakim danom se trudi ispraviti greške i uz svoje dijete izrasti u bolju osobu.

Nije da nisam imala puno prilika za dati po guzi svojoj vrlo živahnoj i nestašnoj curici, ali u konačnici nisam to učinila. Jednostavno ne vjerujem u tu odgojnu metodu.

I prije nego sam postala mama zamišljala sam da ćemo moje dijete i ja biti najbolji prijatelji. Smatram da se svako prijateljstvo, pa i ono između roditelja i djeteta, zasniva na povjerenju, poštovanju i, naposljetku, na ljubavi. Ne možemo očekivati poštovanje, ako ga ne dajemo drugoj strani. Ne možemo očekivati povjerenje, ako ga iznevjerimo. A ljubav? Ona je tu da oprostimo jedni drugima greške i razlog zbog kojeg se trudimo biti bolji.

Javno priznajem da sam mama koja povremeno viče. I javno se obvezujem da ću i tu grešku pokušati popraviti. Ali ono što si ne želim dopustiti je da u vikanju vrijeđam dijete ili da mi ruka krene "po guzi". Tanka je granica koja roditelja "na rubu živaca" dijeli od toga. Već sam i sama bila u na tom rubu i mislim da me spasila samo čvrsta odluka da tu metodu neću primjenjivati. Jer sam dobro promislila o posljedicama te metode.

Strah od batina ili kazne

Što ćemo postići metodom "po guzi"? To je jedna vrlo učinkovita metoda. Dijete će prestati s "ružnim" ponašanjem u kratkom roku i bez puno rasprave. Promjena na bolje je vidljiva odmah. A i nije da će ga puno boljeti. Red i disciplina će se znati.

Ali koja je cijena te učinkovitosti? Što kad zagrebemo ispod površine te metode? Što ćemo naučiti dijete? "Po guzi" odašilje zbunjujuće poruke, pogotovo maloj djeci koja ne razumiju pravi razlog kazne. Djeca većinom ni ne znaju zašto dobe "po guzi" jer izostane objašnjenje.

Ne želim da moje dijete prestane s nekim ponašanjem zbog straha od batina ili kazne, već da razumije zašto je neko ponašanje neprihvatljivo. Ne želim da i dalje radi nešto naopako, kad misli da je sigurno od mog pogleda i ruke. Želim da u mene ima povjerenje da mi se pohvali za dobre stvari i da mi prizna i pogreške i loše stvari i potraži pomoć.

Dok je moja djevojčica bila još beba, pročitala sam hrpu priručnika o odgoju. I tamo je lijepo naveden primjer: dijete traži sladoled prije ručka, vi mu lijepo objasnite zašto ga ne može dobiti i dijete s osmijehom na licu prihvati objašnjenje i strpljivo čeka. Koja zabluda!

U stvarnosti to izgleda ovako: dijete traži sladoled, vi mu lijepo objasnite zašto ga ne može dobiti prije ručka, a ono nastavi s 1000 pitanja zašto, izlikama da će ipak jesti ručak, plakanjem, cendranjem, pa sve do bacanja po podu i općeg kaosa.
Istina je, sve se to može prekinuti pokojim "po guzi", ali ipak su mi draže moje cjelodnevne rasprave u kojima, po mojoj slobodnoj procjeni, u 90 posto slučajeva ne popuštam.

Dijete ima pravo boriti se za sebe

Možda bi neki promatrač sa strane rekao da je dijete koje se i dalje zauzima za sebe i raspravlja razmaženo i neposlušno. No, dijete ima pravo izraziti svoje emocije, naše je da ga naučimo kako ih izražavati na primjeren način u toku odrastanja. U dobi od dvije godine je prihvatljivo bacati se po podu, ali s 25 godina će biti primjerenije da se pristojno i uz valjane argumente zauzme za sebe i svoje stavove. Dijete se ima pravo i boriti za sebe, tako da ne povrijedi druge.

Društvo voli slijepu poslušnost, ali želimo li to uistinu za svoje dijete? Ili ga želimo podučiti da misli svojom glavom i da između ostalog promisli i o svom ponašanju?

Samopouzdanje djeteta polazi od roditelja. Ne trebamo stvarati male egoiste uz same pohvale, ali ne trebamo ih ni učiti da zaslužuju batine. Surova realnost i u pohvali i pokudi nekog ponašanja je po meni pravi put.

Osobno vjerujem da je roditeljstvo u kojem ćemo našu djecu doživljavati kao osobe koje zaslužuju naše poštovanje jednako kao i odrasli, ali i kao osobe koje trebaju naše vodstvo i pomoć, težak, ali dugoročno isplativ put. Roditelji su tu da daju poučne lekcije i smisao svijetu. Zato trebamo odabrati povezanost, rasprave o svemu što ih muči i pokazati im posljedice odluka.

Ovaj tekst nije ovdje kako bi osudio ijednog roditelja, ovdje su samo moja razmišljanja koja su mi pomogla na mom putu roditeljstva. I nadam se da će još nekome pomoći...

  • tomaper

    Autorici pohvala za lijep tekst. "Komentatori" ne zaslužuju ni slova.

  • Avatar Beco2
    Beco2

    Mislim da dijete i roditelj nikada nemogu "BITI PRIJATELJI" jer to jednostavno nisu. To su dva savim različita međuljutska odnosa. Isto tako svaka je osoba pa i dijete individua za sebe pa tako sa dvoje djece možeš imati dva totalno različita iskustva. Na kraju krajeva svako ko "malo udari po guzi" nema namjeru ozlijediti dijete tako da to nije apsolutno ništa problematično. Za mene je puno gora metoda brojanja do tri (živi užas). Kao " jedan, jedan i pol, dva, dva i pol......."

  • Avatar irenna13
    irenna13

    samo ću kratko reći da se nikako ne slažem sa ovime... eto...

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.