Mag. psihologije Sunčana Rokvić odgovara zabrinutoj mami kako pokazati svojoj djevojčici da su strah i druge emocije sasvim normalne i da se događaju svima
Imam djevojčicu od 3,5 godine. Nije imala uobičajene nestašluke, oduvijek je bila razumna, nije dirala što nije za nju, istrčavala na put, pisala po zidu i tako dalje. Zaista je bila dijete koje je bilo za primjer. Međutim, oduvijek se plašila nepoznatih, djece. To i dalje traje. Ako, na primjer, odemo u parkić i priđe joj neko dijete, ona ima kao napad panike, plače, vrišti. Ali nekad hoće ako priđemo nekom djetetu ona i ja, kako bi se upoznala, ali samo ako to dijete nije napadno. Vrlo je inteligentna, naša liječnica koja je već duže na bolovanju (što mi je žao jer nas je uvijek savjetovala), nam je rekla da je ona mentalno 3 godine starija. Mi s njom pričamo kao s odraslom osobom, kao i ona s nama. Razumije stvari koje možda i školska djeca ne razumiju. Jako dobro pamti i razmišlja. I liječnica nam je rekla da je zato "čudna" jer njoj djeca nisu zanimljiva. Ok je to ali ona ih se plaši. Sad imamo "novi" problem. Već dva mjeseca se strahovito boji i insekata, toliko da doslovno ide pored mene po kući. Jako je uplašena i kad vidi bubu jako vrišti i ne mogu tada doprijeti do nje. Ne znam više što da radim. Vjerujem da je problem i u razmaženosti. Kako da se postavim? Sad ima taktiku ako je grdim, ona stavlja prste u usta i zaista se čudno ponaša. Nemam snage da se izborim sama s tim. Trebamo li ići kod psihologa? Nema koju taktiku nisam probala, što se tiče priče oko strahova, ne vrijedi. Nekad pristane na igranje s nekim djetetom, bude jako sretna, ali poslije dva dana odemo kod tog djeteta i neće mu ni prići. Ona je dijete koje non-stop priča, ali doslovno cijeli dan, što god da se zaigra, mora nam objašnjavati, nema deset minuta pauze. Eto, dala sam što vise informacija kako biste imali uvid u njen karakter i ličnost. Ispričavam se na predugoj poruci, ali sam smatrala da će vam biti lakše sagledati problem kad imate što više informacija.
Podržala bih Vas u ideji da se obratite dječjem psihologu i odete sa svojom djevojčicom na procjenu. Posjet psihologu je uglavnom djeci zabavan, rješavaju se neki zabavni testovi, razgovara se i budući da ona nema problem pričati s odraslim ljudima, to bi joj moglo biti zanimljivo i zabavno iskustvo. Psihološka procjena dat će Vam konkretniji uvid u kognitivni i emocionalni razvoj Vaše djevojčice te ćete se moći konkretnije savjetovati kako se postavljati u navedenim situacijama.
Iz svega što ste napisali, čini mi se da je Vaša djevojčica sklona anksioznim reakcijama u situacijama koje joj nisu ugodne, u kojima se osjeća nesigurno. To ne znači da s Vašom djevojčicom nešto nije u redu. Moguće da i Vi ili Vaš partner imate slične načine reagiranja te je to mogla i naslijediti i vidjeti kod vas. Važno mi je da znate da ima načina kako se i Vi i ona možete nositi s navedenim situacijama. Ideja je da pronađete određenu mjeru do koje ćete joj pružati podršku i biti joj „sigurno utočište“, a s druge strane da znate normalizirati situaciju kad preraste u „dramu“.
Budući da je ona još jako malo dijete, trenutno joj je važna Vaša podrška prije svega; da razumijete njen strah, da vidite i prihvaćate da se boji. Reakcije koje ona ima kad ju je strah možete postupno mijenjati tako se dogovorite da Vas primi za ruku, ali da ne vrišti. Pokušajte zajedno izmisliti neki predmet ili neku posebnu moć koju ona ima koja ju može čuvati od svih opasnosti kojih se boji. Slobodno koristite maštu, ali je važno da ipak ta priča ima smisla. Kao recimo da nosi neku posebnu narukvicu koja ju čuva od insekata, a ujedno joj daje moći da lakše priđe nepoznatoj djeci, da joj to bude manje teško.
Važno je da idete polako i ne tjerate ju na interakciju s drugima ako ju ona odbija. Možete krenuti s idejom da ste Vi uz nju i kako joj Vi možete biti pomagač, a onda postupno da se Vama javi i obrati kad poželi, da ste u blizini, ali ju ne držite nužno za ruku. Za neke konkretne načine koji najbolje odgovaraju Vašoj djevojčici i Vama potrebne su mi informacije kako to sada izgleda, što joj Vi kažete, kako se ponašate. Također, važno je da joj Vi služite kao model i svojim primjerom joj pokazujete kako prilazite novim ljudima ili ljudima koje ne viđate često, ali i kako postavljate i čuvate svoje granice kad ste u kontaktu s ljudima koji su nametljivi, napadni. Početi možete od postavljanja jasnih granica prema njoj, da zna što od Vas može očekivati, koja ponašanja su u redu, a koja nisu i koja nećete tolerirati. To je važno raditi bez posramljivanja djeteta i prebacivanja odgovornosti na nju za njene reakcije jer je ona premala da može kontrolirati svoje ponašanje pod utjecajem emocija, to je tek zadatak koji treba savladati.
Zanimalo bi me oko čega ju i na koji način grdite jer se iz njene reakcije vidi da joj to teško pada i moguće je da postoji način na koji to možete raditi drugačije te jasno postaviti granice i stajati iza sebe same bez osjećaja da radite nešto loše ili da je ona bila zločesta i slično. To djeci pomaže da se osjećaju sigurno, da uče i da nemaju osjećaj krivnje u tom procesu. Kod pričanja o strahovima i općenito ponašanjima koja biste željeli da usvoji, često pomaže igra uloga s njenim dragim igračkama te prorađivanje sadržaja koji joj želite prenijeti kao da se događa igračkama i kako se sada one nose s time.
Tako možete pokazati svojoj djevojčici da su strah i druge emocije sasvim normalne i da se događaju svima, priznati joj da je u redu bojati se i pokazati načine na koje se može lakše nositi sa svojim strahovima. Pomoći može i da joj svojim primjerom ukazujte na to kako se Vi nosite s neugodnim emocijama. Također, kroz igru uloga možete od svoje djevojčice čuti neke informacije koje su Vam nove i iskoristiti ih kao temelj za daljnje učenje i usmjeravanje, možete pričati njenim jezikom.
