Stručnjaci kažu kako to i nije dobro, pogotovo ako to činimo tako da djeci nabijamo na nos 'gladnu djecu u Africi' ili ih mitimo sladoledom ako sve pojedu. Radije ih učite da prepoznaju potrebe
Iritira vas i ponekad ljudi kada vaša djeca ne cijene napor koji ste uložili u spremanje obroka, osobito kada s gnušanjem odgurnu tanjur što ste ga stavili pred njih.
Čak i kad ste u velikom iskušenju, nemojte im odgovoriti tipičnom roditeljskom opaskom: 'Pomislite samo na izgladnjelu djecu Afrike!' Na koncu konca, brojne su generacije djece odavno shvatile da njihov obrok ima malo veze s djecom u drugim dijelovima svijeta. Čak i s onom izgladnjelom u Africi.
No pokušajte se zapitati: Trebaju li djeca uistinu pojesti sve što ste im servirali na tanjuru? Dana Mundt, online savjetnica njemačkog Savjetovališta za roditelje, na to pitanje odgovara negativno. Nije nužno loše ako dijete želi jesti samo pržene krumpiriće za ručak ili - ništa. Potrebu za hranom tijelo obično regulira samo, pojašnjava.
Umjesto da se uvrijede, roditelji bi vlastitim primjerom djecu trebali poučiti kako se zdravo hraniti. A to znači ne prisiljavati ih da pojedu sve što je na tanjuru, ako kažu da su sita. Ako je dijete izbirljivo kad je hrana posrijedi, roditelji mogu pokušati unijeti malo zabave u vrijeme obroka, 'možda na način da odrede dan u tjednu za njegovu omiljenu hranu - primjerice, tjesteninu petkom', savjetuje Mundt.
Od koristi može biti i uključivanje djeteta u kupnju i pripremanje obroka, uz pitanje: 'Hoćemo li danas isprobati nešto novo?'Ako dijete želi da se za njega pripremi posebno jelo, roditelji bi se mogli s njim 'pogoditi' tako što će mu predložiti: 'U redu, ali svatko mora probati još nešto s tanjura ostalih za stolom', kaže Mundt.
Djeci koja ne vole povrće može se ponuditi sok od povrća ili se povrće na tanjuru može servirati u kreativnim oblicima.
Mundt upozorava roditelje da ne prisiljavaju djecu da jedu hladan i izgledom neprivlačan obrok te podsjeća da takvu hranu 'ni odrasli ne žele konzumirati.' Kaže i da nema smisla pokušavati povezati ostale aktivnosti s obrokom ili izgovarati rečenice poput: 'Ako ne pojedeš obrok, ne možeš gledati televiziju', jer tv nema nikakve veze s ručkom niti s večerom.
Mundt tvrdi da američka istraživanja nisu pronašla vezu između vršenja pritiska tijekom jela i kasnije djetetove izbirljivosti u jelu jer izbirljivost u jelu nije nešto promjenjivo, jednako kao što je teško izmijeniti djetetovu sramežljivost. 'Radije promijenite pristup i nemojte vršiti pritisak na dijete', savjetuje.
Mnogi roditelji podmićuju djecu da bi pojela sve s tanjura: 'Još samo dvije žlice' ili 'Kad sve pojedeš, dobit ćeš sladoled', česte su rečenice u gotovo svakoj obitelj. Rizik ovakvog pristupa je da, kad potičete dijete na konzumiranje hrane i ako nije gladno, riskirate da se prejede i da njegovi instinkti budu prevareni.
Radije ga naučite da sluša znakove koje mu šalje organizam. Ako ih bude zanemarivalo, prejedanje bi moglo postati uobičajeno.
