Koliko si puta djetetu rekla da malo pospremi, a ono te potpuno ozbiljno pitalo: „Ali što?“ Prije nego što zaključiš da se samo pokušava izvući, postoji još jedna mogućnost, možda stvarno ne vidi sve ono što je tebi očito.
Nagovoriti djecu da pomognu po kući ponekad zahtijeva više energije nego da sve napraviš sama. Kažeš jednom, ponoviš drugi put, treći put već lagano gubiš živce, a igračke su i dalje na podu.
Ipak, kućanski poslovi nisu važni samo zato da mama i tata imaju manje posla. Djeca kroz njih uče brinuti o sebi i prostoru u kojem žive, preuzimati odgovornost i stječu neke sasvim obične životne vještine koje će im trebati kada odrastu.
Ali možda problem ponekad nije u tome što dijete ne želi pomoći. Možda jednostavno još nije naučilo primijetiti što treba napraviti.
Upravo je to shvatila Kate Mangino, autorica knjige Equal Partners: Improving Gender Equality at Home. Ona je sa svojom djecom počela koristiti jednostavnu metodu koju naziva „noticing time“, odnosno vrijeme za primjećivanje.
„Mama, pa sve je u redu!“
Mangino je na tu ideju došla kada su njezina djeca imala šest i devet godina. Jednog dana pogledala je oko sebe i vidjela igračke posvuda, pidžame ostavljene na kuhinjskoj stolici, kapute i kape razbacane po hodniku, pa čak i staru čašicu jogurta sa žlicom ispod televizora.
Njoj je bilo potpuno jasno da ima što za pospremiti. Njezinoj djeci baš i ne.
Kada ih je zamolila da pogledaju oko sebe i pronađu stvari koje treba napraviti, samo su je zbunjeno gledali.
„Mama, sve je u redu! Ne razumijemo što želiš da napravimo“, rekli su joj.
I tu joj je sinulo, primjećivanje nereda i svega što treba napraviti nije nešto s čime se rađamo. I to treba naučiti.
„Žene se ne rađaju znajući kako se brinuti o domu i ne mislim da su neka djeca jednostavno 'pomagači', a druga nisu. Primjećivanje je vještina koju učimo“, objasnila je.
Nije isto kao kad djetetu kažeš što treba napraviti
Naravno da djetetu možeš dati konkretne zadatke: isprazni perilicu, pospremi igračke, odnesi prljavu odjeću ili napuni zdjelicu kućnom ljubimcu.
No „vrijeme za primjećivanje“ ima malo drukčiji cilj. Umjesto da čeka tvoju uputu, dijete samo treba pogledati oko sebe, uočiti što treba napraviti i napraviti to.
„Ne obavljaju samo kućanske poslove, nego uočavaju koje poslove treba napraviti“, kaže Mangino.
A kad malo razmisliš, upravo je to vještina koja će im trebati kad odrastu. Jer jednog dana neće biti nikoga tko će im govoriti da prljave čarape treba pokupiti s poda ili da je vrijeme za isprazniti perilicu.
Kako isprobati „vrijeme za primjećivanje“?
Vrlo jednostavno. Namjesti alarm na 15 do 20 minuta i reci djetetu da za to vrijeme prođe po kući, pogleda što treba napraviti i baci se na posao. Ne mora te za svaku sitnicu pitati što treba napraviti ili tražiti dopuštenje.
Ako to radite prvi put, možeš krenuti s njim. Samo pokušaj ne govoriti odmah: „Pokupi čarape s poda.“ Umjesto toga pitaj: „Što vidiš na podu?“ ili „Gdje inače stoje te čarape?“
Poanta je da dijete samo počne uočavati stvari koje si dosad vjerojatno primjećivala samo ti.
A kad alarm zazvoni, Mangino savjetuje još jednu stvar, zahvali djetetu na pomoći. Svaki put.
Možda nakon prvih 20 minuta nećeš dobiti savršeno pospremljenu kuću. Ali to zapravo nije ni cilj. Cilj je da dijete s vremenom prestane čekati da mu kažeš baš svaki korak i počne samo primjećivati: ovo treba napraviti, pa mogu i ja.
