Djeca su vesela, djeca se smiju, djeca pjevuše, igraju se… A neka su ljutita. I ako imaš takvo dijete, sigurno se pitaš zašto je takvo i što ga to neprestano ljuti, a drugi ti daju razne teorije o tome. Evo koje su takve teorije – pogrešne.
Gledaš drugu djecu koja trčkaraju okolo, šale se, zezaju, pjevaju, smiju… A tvoje je dijete namršteno i ljutito. Kad ga pitaš zašto se ne igra, ono škrguće zubima i ljutito te gleda. Padaju ti na pamet šale o demonskom djetetu i raznim hororcima, a zapravo ti i nije baš do šale. Nije lako dogovoriti se s takvim djetetom, nije lako dokučiti što mu je i kako izaći na kraj s tim. Ustvari, budimo iskreni, nemaš baš volju usredotočiti se na tu ljutnju i potruditi se riješiti je.
To je razumljivo. To je sasvim ljudska reakcija na ljutnju u ovakvoj situaciji. I svaki put pomisliš „ma dobro, proći će ga“, što se i dogodi u nekom trenutku, ali se ponovi i onda vrti u krug. No, isto tako svi drugi imaju teorije o tom i bacaju ti te riječi kao da su bez ikakve težine. Koji su to mitovi koji prate ljutitu djecu?
To je psihološki problem
Postoje mnoge vrste ljutnje. Postoji nasilni bijes koji će kod djeteta često završiti na primjer ugrizom ili udarcem. Postoji tihi bijes koji kipti. A tu je i ljutita tuga koja se pojavi u ispadima bijesa punima tuge. Naravno, bilo koje od ovakvih ponašanja koja se redovito pojavljuju mogao bi natjerati roditelje da se zapitaju ima li njihovo dijete neki psihički problem.
Zanimljivo je čuti da stručnjaci kažu kako ljutnja nema uvijek korijen u psihološkom stanju. Može se povezati s genetskim predispozicijama za izrazito snažne ispade. Može se čak povezati s epigenetskim promjenama: djed ili baka su možda bili podložni stimulansima iz okoline koji su aktivirali genetske ekspresije koje su u konačnici vidljive u naporu njihovih unuka da se nose s emocijama.
U nekim se okolnostima ove genetske predispozicije možda neće ni pokazati osim ako nisu potaknute nasilnim medijima, tjelesnim kažnjavanjem ili drugim oblicima nasilja. Dakle, ne, nije uvijek riječ o neprilagođenosti.
15 razloga zašto su mala djeca tako često 'mali ljuti ljudi'
Ljutnja je nepredvidiva
Da, stručnjaci nam mogu reći točno odakle dolazi ljutnja našeg djeteta. Ono što prethodi tuzi nije neki misterij, pa ako obratiš imalo pažnje na proces, shvatit ćeš. Postoji, smatra se, sve u svemu devet razloga zašto će ljudi poludjeti od ljutnje. Među njima su osobne prijetnje, prijetnje obitelji, stvarima i ugledu. I dok roditelji možda ne misle da je uskraćivanje igračke posebno prijeteće, za dijete je to slično pljačkanju pod prijetnjom nožem.
Trik je u tome da pratiš situaciju. Da, ti jednostavno samo želiš obaviti kupovinu, ali traženje nečeg s popisa može u potpunosti odvući tvoj fokus. Dakle, iako dijete možda izgleda kao da je eksplodiralo bez objašnjivog razloga, vjerojatnije je da je taj bijes malo po malo kipio i na kraju eskalirao za vrijeme usporedbe bolje cijene pakiranja graha.
Ljutito ponašanje zahtijeva „kaznu“
U tijelu djeteta koje pokazuje ljutito ponašanje vjerojatno se događa izljev hormona stresa, kortizola. Kod roditelja se, nedugo nakon toga, javlja udar adrenalina. To dovodi do nepromišljenih odluka, a ponekad i do neprimjerene kazne jer tako jača želja za discipliniranjem. To je nagon koji bi bilo najbolje držati podalje od djeteta. Poznato je da ispadi imaju vrlo specifične uspone i padove. Kako ljutnja jenjava, na scenu stupa tuga. Kada se dijete smiri, vrijeme je da mu se približiš i u tišini mu pojasniš što mu se dogodilo. U tom trenutku važno je imenovati emociju. Objasniti da je to razumljivo i pitati postoje li bolji načini za rješavanje jakih osjećaja.
Ponašanje koje podrazumijeva kaznu – vikanje ili udaranje nisu ponašanje koje roditelj želi pokazati pred djetetom, te mu tako dati priliku da i ono pokaže kasnije takvo isto. To će djetetu dodatno potvrditi da je ljutnja prikladan odgovor. I često, reagirajući nasiljem, roditelj zapravo djetetu daje do znanja da treba pojačati ljutnju. Naravno, u najekstremnijim slučajevima, kada dijete ugrožava sebe ili druge, glavni je prioritet maknuti ga iz opasne situacije. Kad se nađu na sigurnom mjestu, najbolje je pustiti oluju da prođe.
Ljutnja vodi do nasilja
Ljutita osoba može imati nasilan ispad. A nasilna osoba zapravo ne mora biti ljutita ni na što. Ono što roditelji trebaju shvatiti jest da mogu pomoći svom djetetu da oblikuje odgovarajući odgovor na ljutnju. Postoje odgovarajući odgovori na ljutnju, i svi oni zahtijevaju da se ljutnja prizna. Davanje djetetu prilike da govori o svojoj ljutnji vjerojatno će ga odvratiti od napada.
Ovo su najbolje reakcije na dječje ispade bijesa
Prerast će tu ljutnju
Ponekad je ljutnja jednostavno faza. A kada dijete nauči komunicirati ili ima bolje alate, nastavit će dalje drugačije. Ali neće sva djeca jednostavno „prerasti“ tu ljutnju. Zato je važno da roditelji prepoznaju ljutnju i razgovaraju o njoj. Jer iako postoje genetski čimbenici, to može biti i simptom većih problema.
Na primjer, depresija kod male djece često izgleda kao ljutnja i izražavanje iritacija. Dakle, ako pokušaš ignorirati, kažnjavati ili ne pokušaš razumjeti srž svega, to može dovesti dijete u opasnost. Iako ljutnja ne ukazuje uvijek na veći problem, ona definitivno nije nešto što treba zanemariti.
