Zašto otac može biti veseo i pun energije nakon dugog radnog dana; spreman za igru i zabavu s djecom, a majke razmišljaju što je sljedeće što moraju napraviti ili zašto nitko nikada ne objesi kaput gdje treba ili stavi cipele u ormar?
Koliko puta dnevno se susretneš s cipelama koje je netko od ukućana ostavio u hodniku, a na koje se svaki put zamalo spotakneš dok nosiš posudu punu rublja iz perilice? Koliko puta zatekneš suđe ostavljeno nepospremljeno u kuhinji? Ili pak, domaću zadaću zaboravljenu na stolu, iako su djeca već otišla u školu? Već tada zasigurno osjećaš ljutnju, međutim pokušavaš ostati smirena. A onda počinje pripremanje večere za koju unaprijed znaš da će biti negodovanja. I tu počinje eksplozija – tvojih osjećaja i emocija koje cijeli dan držiš u sebi!
Jesi li se ikada zapitala zašto je toliko majki svakodnevno ljuto?
Naime, odgovor leži upravo u tim malim prijestupima koji se nagomilavaju tijekom dana i čine se kao osobni napadi ili čak uvrede za sve ono što majka radi, a nitko ne cijeni. Zašto su majke toliko ljute? Pa, evo odgovora: ta emocija dolazi iz povrijeđenosti. Jesi li znala da je ljutnja zapravo znak nečeg drugog? Ljutnja gotovo nikada nije primarna emocija, već u pozadini ima osjećaje poput zanemarenosti, nemoći ili manje vrijednosti. Ima li to smisla kada je riječ o majkama? Da, upravo zato što se majke često osjećaju zanemareno, nevažno i ponekad nevidljivo, bez obzira koliko i što radile za druge.
O tome je otvoreno i iskreno progovorila Karen Johnson, majka dvoje djece. “Trudim se svaki dan da kuća bude uredna, kuham zdrave obroke, perem, sušim i vješam odjeću svih nas kako bi ujutro svi bili uredni i sređeni za radni dan. Čistim toalet, slažem deke i usisavam tepihe. Podsjećam ih da napišu zadaće, otuširaju se i da dijele sve sa svojim bratom ili sestrom. I onda kada ljudi koje volim, ljudi za koje radim sve ovo, uđu u kuću i pobacaju svoje stvari okolo i ništa ne spreme na mjesto ili odu iz kuhinje ostavivši nered koji ja trebam pospremiti, nakon što sam potrošila energiju spremajući obrok koji im se nije svidio, ili ostave hrpu prljave odjeće i omote od slatkiša svuda po sobi, naravno da sam ljuta. Ali istina je da osjećam i niz drugih stvari.”
Karen je priznala da izbjegava pasivnu agresiju i ne očekuju da će joj članovi obitelji čitati misli; “Nitko ne zaslužuje živjeti u kući punoj ljutnje – ni oni, ni ja. Kada osjetim da mi se ljutnja penje uz zglobove, pokušavam se pozabaviti uzrokom. Jer ako to ne napravim i ljutnja se ‘popne kroz moje tijelo’, čak i ako je stigla do ramena, osjećam da mi se čeljust grči, no tada je već kasno.
Tada moram porazgovarati sa sobom. Ponekad ne postoji ništa što netko može napraviti – postoje trenutci u životu kada je suprug pretrpan poslom ili su djeca bolesna i majka mora ponijeti sav teret na svojim leđima. To su trenutci koje morate pregurati, trenutci u kojima vam život daje samo limun, ali vi od njega morate pokušati napraviti limunadu!” U tim trenutcima ljutnje i bijesa, uvijek mogu prošetati ili otići u sobu u kojoj imam mir, udahnuti i izdahnuti par puta i razmisliti o tome što se zapravo događa. Moram kopati dublje od ljutnje, do korijena problema: jesam li iscrpljena? Jesam li pretrpana poslom? Imam li previše obaveza? Zanemaruju li djeca svoje obaveze? Moram otkriti što me zaista ljuti u tom trenutku te pronaći način za rješavanje te ljutnje.
Ipak, Karen smatra da ovo nije garantirano uspješna metoda prevencije ispada bijesa. “Moramo si priznati i prihvatiti da svi ponekad imamo loše dane i to će nam biti oprošteno. Ali ako primijetiš da si često frustrirana, osjećaš bijes i ljutnju koja ključa u tebi, zbog koje počinješ „rigati“ vatru, samo zato što si pronašla čarapu na kauču ili zato što djeca nisu stavila suđe u perilicu kao što si tražila – možda će pomoći da se distanciraš i razmisliš o tome što se zapravo događa i što je pravi uzrok ljutnje i bijesa.
Ako možeš procijeniti uzrok primarnih emocije; možda da se osjećaš zanemareno ili nevidljivo, ili da ti je neophodan odmor od svega - onda ćeš pronaći i riječi kojima ćeš moći komunicirati sa svojom obitelji i objasniti im kako se osjećaš. Sigurni smo da je situacija obrnuta: da se tvoj suprug ili djeca osjećaju iscrpljeno, nevidljivo ili pretrpano obavezama, da bi ti odmah uskočila i brinula o njima te ih uvjerila da su cijenjeni i vrijedni. Pa što je onda s tobom? Zar i majke ne zaslužujete isto?
