'Moja beba stigla je kada je bila spremna i bila mi je velika čast i privilegija poželjeti joj dobrodošlicu na ovaj svijet. Posljednja trudnoća i porod podsjetili su me zašto je biti žena tako sveta privilegija i moja je želja da sve žene imaju jednaku ljubav i divljenje prema svom tijelu i onome za što su sposobne'
Jessica Offer, mama četiriju kćeri podijelila je svoja iskustva s prenesenom trudnoćom. Naime, ona je sve svoje djevojčice rodila nakon termina, u 41. tjednu, 43. tjednu, 42. tjednu i konačno - 44. tjednu.
Ginekologinja dr.sc. Senka Sabolović Rudman objašnjava kako se rizici prolongiranog trajanja trudnoće svode na potencijalnu ugroženost djeteta s obzirom na popuštanje posteljične funkcije:
"Trajanjem trudnoće posteljica se iscrpljuje i smatra se da je punih 42 tjedna maksimalni rok trajanja/rok mogućeg urednog funkcioniranja svake posteljice. Poznato je da je već nakon 36 navršenih tjedana posteljica smanjene djelotvornosti, ali stvarni rizik popuštanje funkcije posteljice je oko 41. do 42. tjedna. Mogući rizici za dijete tijekom porođaja, a kod prolongiranog trajanja trudnoće, svode se na moguću iznenadnu asfiksiju, aspiraciju mekonija, protrahirani porođaj, fetalne ozljede zbog makrosomije te na ove okolnosti treba računati tijekom monitoriranja takvog porođaja."
Međutim, ova mama ima potpuno drugačije iskustvo. Prenosimo njezinu priču u cijelosti:
Prije 11 godina kada sam naivno došla u bolnicu, 10 dana nakon mog 'termina' kako bih imala inducirani porod i rodila svoju prvu bebu, nisam imala pojma što me čeka. Slušala sam liječnike i iako je bilo protiv moje intuicije, složila sam se za inducirani porod. Navodno je moja beba bila 'tvrdoglava' i jednostavno 'morala izaći' jer je 10 dana prošlo od čarobnih 40. tjedana trudnoće i to se moralo dogoditi.
Ono što je slijedilo bilo je bez sumnje najtraumatičnije iskustvo u mom životu, ono koje me potpuno ostavilo bez kontrole i prestrašenu.
Moj prvi porod se produljio (bez sumnje pod utjecajem mog očiglednog straha) i događaji koji su slijedili bili su klasični slučaj kaskade intervencije. Gel za indukciju poroda, višestruki vaginalni pregledi (izvođeni bez pristanka) drip, epiduralna, umjetna ruptura membrane, fetalni distres, epiziotomija i porod vakuumom. Osjećala sam se kao komad mesa u mesnici, sirovo i izloženo.
Moja vagina, koja je nekad bila nešto što sam smatrala intimnim dijelom, sada je bila izložena velikom broju stranaca koje čak nisam ni poznavala. Unatoč tome što su mi liječnici govorili da je vrijeme da se moja beba rodi, nije mi se činilo kao da je spremna već kao da su je prisilili da izađe.
Nije iznenađujuće što sam nakon šivanja (izvođenog od strane liječnika koji nije mogao pričekati da anestezija počne djelovati) primila bebu u naručje i potpuno zanijemila, ukočila se i mučila se s dojenjem i povezivanjem. Puno sam plakala. Šest tjedana nakon poroda potražila sam pomoć i tada mi je dijagnosticirana postporođajna depresija i posttraumatski stresni poremećaj. Odlučila sam uzimati lijekove i ići na terapiju psihijatru šest mjeseci. Polako, ali sigurno sam zacijelila i pronašla put k svom djetetu.
Nakon nekog vremena, suprug i ja odlučili smo proširiti obitelj i imati još jedno dijete. Ovaj put sam znala da ne želim ponovno prolaziti kroz cijelo traumatično iskustvo indukcije pa smo počeli tražiti alternativne opcije. Željela sam roditi kada moje tijelo i moja beba budu spremni jer vjerujem da su mi tu mogućnost ukrali s mojom prvom kćeri. Željela sam biti okružena ljudima i stručnjacima koji će me poštovati, podržavati i kojima ću vjerovati.
Naučili smo sve o porodu kod kuće, razgovarali s brojnim primaljama i zaposlili dvije prekrasne žene koje su tijekom sljedećih sedam godina kod kuće porodile moje tri bebe. Sve trudnoće bile su prenesene, svaka od mojih kćeri došla je u svoje vrijeme: jedna u 43. tjednu trudnoće, druga u 42. tjednu trudnoće i zatim posljednja u 44. tjednu. Svaka od tih trudnoća bila je bez komplikacija i svaka od mojih kćeri rodila se bez ikakvih problema.
Moja četvrta kćer, koja se rodila u 44. tjednu, vjerojatno je bila beba od koje sam najviše naučila. Provodila sam dane ne razmišljajući o svim komentarima dobronamjernih poznatih i nepoznatih ljudi oko sebe i do te trudnoće sam zaista naučila da ne postoji tako nešto kao čarobni termin i da sve žene rode u svoje individualno vrijeme. Da sam barem to znala od početka. Sada sam vjerovala svome tijelu i jednostavno se predala čekanju.
Naravno, trudnoća od 44 tjedana dolazi sa svojim izazovima, posebno u posljednjim tjednima. Ne da sam se već osjećala neudobno, osjećala sam se kao najveći kit na svijetu. Gotovo da nisam spavala i konstantno sam osjećala grčeve.
Ali čekanje se isplatilo kada sam rodila svoju djevojčicu i primila je u svoje naručje, nakon nevjerojatno prekrasnih dva i pol sata rađanja kod kuće, okružena svojim najdražima. Moja beba stigla je kada je bila spremna i bila mi je velika čast i privilegija poželjeti joj dobrodošlicu na ovaj svijet. Posljednja trudnoća i porod podsjetili su me zašto je biti žena tako sveta privilegija i moja je želja da sve žene imaju jednaku ljubav i divljenje prema svom tijelu i onome za što su sposobne - jer zaista ne postoji tako nešto kao čarobni termin poroda.
