Školarac koji se od malena uči odgovornosti steći će vještine i razviti vrline koje bitno olakšavaju nošenje sa životnim izazovima. Učenici su uspješniji u školi kada osjećaju aktivnu potporu svojih roditelja, međutim, potpora nije odrađivanje zadaće umjesto njih
Svjedočimo generacijama mladih koji se teško nose sa životnim izazovima, problemima i razočarenjima. Kako izbjeći prvaša-gotovana i pronaći pravu mjeru u razvoju odgovornosti i samostalnosti?
Gdje, kada, kako školarac piše zadaću?
Osigurajte djetetu njegovo mjesto za pisanje domaćeg rada. Ako je moguće daleko od televizije i ostalih ekrana, s dobrom rasvjetom i osnovnom opremom za rad. Čista ploha, bez puno ukrasa i slika koje odvlače pažnju.
Procijenite koje je vrijeme najbolje za odrađivanje zadaće. Neka djeca imaju potrebu igre i odmora prije rješavanja zadataka dok se druga ne mogu opustiti ako odmah ne riješe sve školske obveze.
Prije početka popričajte što su radili u školi i pokažite zanimanje za ono što istaknu kao bitno. Vaš interes za kviz o geometrijskim tijelima ili nevjerojatno lijepoj pernici prijateljice iz klupe prvašima u navikavanju na nove obveze može puno značiti. Provjerite ima li novih bilješki ili poruka učitelja, pronađite sve domaće zadaće i posložite ih u redoslijed pisanja koji dogovorite s djetetom.
Osigurajte im dovoljno vremena. Na početku prvog razreda, jako je važno ne požurivati dijete i pustiti da bez pritiska odradi svoju zadaću. Ovo je period novih udžbenika, zbirki, radnih bilježnica i pisanki. Prvaši dugo traže što im treba, listaju i upoznaju svoje knjige. Imajte strpljenja, kasnije će vam se isplatiti.
Ostanite u blizini i dostupni za pitanja dok dijete piše, ali nemojte pomagati ako ne traži pomoć. Ovo je važna točka u razvoju samostalnog pisanja domaće zadaće. Ohrabrite prvašića kako riječima tako i svojim primjerom; dok on piše nemojte igrati igricu ili listati društvene mreže. Odradite nešto za vaš posao, platite račune ili čitajte knjigu - pokažite im svoju „domaću zadaću“. Ne zaboravite: djeca uče iz vaših djela, a ne riječi.
Moje dijete ne nosi zadaću kući
Danas su mnogi prvaši u cjelodnevnom boravku te svoje domaće zadaće rješavaju s učiteljima i ostalim đacima. Iako je ovo olakšavajuća okolnost za roditelje koji ne trebaju svaki dan brinuti o zadaći svog djeteta, važno je ne zanemariti rad kod kuće. Svakodnevno potičite odgovornost i samostalnost u domu kroz kućne poslove u kojima mogu sudjelovati. Na nastavi ih uče slijediti pravila i brinuti se o svom radnom mjestu, stoga nemojte ništa manje očekivati u vašem domu.
U okviru djetetovih mogućnosti, dajte im kućne obveze. Također potičite čitanje slikovnica i knjiga. Pronađite priče s temama i likovima koji su im zanimljivi i pomozite im u svladavanju čitanja. U danima kada donesu knjige za zadaću ili pripremu ispita, budite prisutni, pokažite zanimanje i potporu. Dani produženog boravka brzo prođu, a učenici koji u prvim godinama škole nisu stekli naviku samostalnog rada, teško će se priviknuti na nove i teže izazove viših razreda.
Zreli, nezreli, uporni, lijeni… sve su to naši prvašići
Djeca koja su na početku prvog razreda zrela i odgovorna najčešće ne trebaju roditeljsku pomoć kod rješavanja domaćeg rada. Dovoljno im je dati do znanja kako ste blizu, ako treba pomoći pročitati ili pojasniti zadatak, zatim pregledati gotovu zadaću i podsjetiti ga na opremu za dvoranu ili likovni koju treba spremiti u torbu.
Pojedini će prvaši roditeljima braniti ikakvu intervenciju u svoj domaći rad. Pohvalite samostalnost i dopustite da u početku odnesu u školu zadaću s greškom. Ako nikad sami ne pogriješe, neće znati preuzeti odgovornost za svoje postupke. Uvijek s učiteljima možete provjeriti je li vaš prvašić jednako prkosan na satu ili samo kod kuće brani svoj „posao“ od vaših ispravaka.
Neka će djeca tražiti pomoć za svaki zadatak. Međutim, školarac koji se od malena uči odgovornosti steći će vještine i razviti vrline koje bitno olakšavaju nošenje sa životnim izazovima. Učenici su uspješniji u školi kada osjećaju aktivnu potporu svojih roditelja, međutim, potpora nije odrađivanje zadaće umjesto njih. Koliko ste puta u roditeljskoj grupi pročitali: „Što IMAMO za domaći rad?“ pa zamislili sjenu cijelog jednog obiteljskog vijeća nad umornom glavicom prvaša kako mu, piši-briši metodom, pomaže do iznemoglosti? Kod nesamostalne djece najteže je pronaći ravnotežu i jasnu granicu dokle svojim trudom pomažete, a odakle im radite medvjeđu uslugu.
U ovom slučaju pred vama su još zaigrani, emocionalno nezreli prvaši kojima se školske obveze čine preteške. S njima, osobito u početku, pisanje zadaće odrađujemo korak po korak (izvaditi iz torbe sve knjige, pernicu i informativku, pregledati ima li ostataka hrane ili poruka od učitelja, pronaći zabilježene zadatke te ih nadzirati u radu i, kad je potrebno, dati savjete). Ako trebate pokazati kako napisati slovo ili broj, pišite na svoj papir, a ne djetetovom rukom u bilježnicu.
Uz današnju tehnologiju lako padamo na testu osamostaljivanja djece. Iako nam je svima lakše u dvije poruke na WhatsAppu saznati što dijete ima riješiti u npr. udžbeniku matematike, nemojte da to pređe u naviku. Jednom kad školarci shvate kako roditelj misli za njih i nabavlja informacije od drugih mama i tata, slabije će slušati upute na satu, a svoju odgovornost prebaciti na vas. Može sam/a (telefonski ili osobno) pitati dijete iz razreda što imaju za zadaću. Također, ako ode s neriješenim domaćim radom osjetit će direktnu posljedicu nepažnje ili lijenosti.
Što kada ništa ne pomaže?
Kontinuirane poteškoće u odrađivanju domaćih zadaća mogu ukazivati na poteškoće u učenju (disgrafija, disleksija, diskalkulija), poremećaj hiperaktivnosti i smanjene pažnje ili probleme u slušnom i vidnom procesuiranju. Nemojte se ustručavati potražiti pomoć i savjet stručnjaka. Rano detektirani objektivni problemi bitno olakšavaju rad djetetu i učitelju te uz prilagodbe učenik nije više obeshrabren gradivom koje mu se čini nesavladivo.
Pomagati ili ne pomagati, pitanje je sad?
Spomenute skupine djece samo su vrh sante leda različitih kombinacija karaktera, mogućnosti, ograničenja, vrlina i mana. U ovoj temi ne možemo doći do jedinstvenog zaključka niti univerzalnog savjeta. Roditelji su oni koji, promatrajući svoje dijete, prepoznaju potrebe svojih školaraca. Ukažite im na važnost obrazovanja i zajedno razvijajte dobre navike redovnog učenja. Pružate li im nepodijeljenu pažnju, prisutni se i imate pozitivan stav prema školi i učiteljima, ne možete pogriješiti u formiranju uspješnog školarca.
