U današnje vrijeme nije lako djetetu ne dati mobitel u nekoj dobi. A s druge strane, nije ništa manje lako niti ne dati djetetu mobitel kad zatraži. Evo iskustva jedne mame.
U današnje vrijeme čini nam se da baš svatko ima mobitel. Doslovno više ne znamo uopće razmišljati tako da uzmemo u obzir da netko možda nema mobitel. Mobitel je osnovno sredstvo komunikacije, i to u svakom pogledu. Pa tako i komunikacije među mladima.
Kad je pravo vrijeme za djetetu dati mobitel? Koliko bi dijete trebalo imati godina? Nema osobe koja to može reći bez sumnje u to da je pogriješila. Znamo da je jedan od odgovora – što kasnije, ali nekako se rijetko tog pridržavamo ili nam se samo to „što kasnije“ vrijeme približava, odnosno dolazi u ranijim godinama.
Za Business Insider jedna je suradnica, Sana Sheraz, napisala svoje iskustvo, nakon što su ona i suprug dali mobitel svojoj 11-godišnjoj kćeri. Na samom početku postavili su neka važna osnovna pravila, od kojih su neka prekršena. Ta su se pravila razvijala i prilagođavala kako je njihova kći odrastala, ali je naglasak uvijek bio na ravnoteži, sigurnosti i otvorenoj komunikaciji.
„Kao roditelji, svi želimo donositi najbolje odluke za svoju djecu, ali ne postoji priručnik za snalaženje u modernom digitalnom svijetu“, napisala je ova mama. „Kad smo suprug i ja odlučili našoj 11-godišnjoj kćeri dati prvi mobitel, tu odluku nismo olako donijeli. Kao i mnogi roditelji, borili smo se s prednostima i manama. Hoće li je to učiniti sigurnom i povezanom ili je izložiti rizicima kao što su ovisnost o ekranu i nepoznati ljudi online?“
Ono što znaju svi roditelji koji su pokušali odgoditi davanje mobitela svojoj djeci, stvar dodatno otežava činjenica da gotovo svi imaju mobitele.
„Društveni pritisak nije pomogao, kad smo vidjeli njezine vršnjake s telefonima, zapitali smo se sputavamo li je. Ali na kraju se odluka svela na povjerenje, spremnost i potrebu. Sada kada moja kćer ima 13 godina, imala sam vremena razmisliti o našoj odluci, lekcijama koje smo naučili i o tome što nam je pomoglo“, pisala je mama.
U vrijeme COVID-a mobitel je postao nešto bez čega se ne može.
„Kada je COVID udario i online školovanje postalo norma, brzo smo shvatili da telefon nije samo luksuz, već je postao ključni alat za obrazovanje. Moja je kći morala pohađati online nastavu putem Zooma i biti povezana sa svojim učiteljima, a sve je mogla raditi putem telefona. Moj muž i ja također smo trebali način da provjerimo djecu tijekom dana. Moja kći, kao najstarija, već je pokazala odgovornost u drugim područjima – završavala je domaću zadaću na vrijeme, poštovala kućna pravila i pomagala svom mlađem bratu sa školskim zadaćama. Nakon mnogih rasprava, smatrali smo da je spremna.“
Tada su se uvjerili da je mobitel kao malo blago današnjim klincima.
„Nikada neću zaboraviti dan kad smo joj dali telefon. Oči su joj zasjale od uzbuđenja i odmah je počela istraživati njegove karakteristike. Ali jasno smo rekli: ovo nije samo igračka. Došao je s pravilima, odgovornostima i očekivanjima“, kaže ova mama, te dodaje:
„Od početka smo postavili jasna pravila: ograničeno vrijeme pred ekranom, bez aplikacija bez dopuštenja i bez telefona u spavaćoj sobi noću. Također smo je poticali da produktivno koristi telefon za čitanje članaka, slušanje podcasta ili istraživanje obrazovnog sadržaja. I pobrinuli smo se da za večerom razgovaramo o onome što je naučila, pretvarajući vrijeme ispred ekrana u zajedničko iskustvo.“
Neka su pravila prekršena na tom putu, a jedan od najvećih izazova bila je spoznaja dane mogu sve kontrolirati. Nekad bi ostala predugo uz ekran, nekad sklopila prijateljstvo online. Kroz to učili su važnosti fleksibilnosti i komunikacije.
„Umjesto da je kaznimo kad su pravila prekršena, učvrstili smo granice i razgovarali o tome zašto su naša pravila važna. Udvostručili smo je poučavajući je o online sigurnosti, privatnosti i važnosti da nam se obrati ako nešto nije u redu.“
„Povjerenje je postalo dvosmjerna ulica: vjerovali smo joj da će donijeti dobre odluke, a ona je vjerovala nama da je vodimo bez osuđivanja. Shvatila sam da, iako ne mogu kontrolirati svaku njezinu interakciju, mogu biti tu da je vodim kad me treba. Sjećam se jednog događaja koji je uistinu učvrstio vjeru u naš pristup. Jedne večeri, nakon nekoliko dana tihe strepnje, kći mi je došla i rekla mi da je primila zahtjev za prijateljstvo od nekoga koga ne poznaje o aplikaciji za igranje. Umjesto da reagiramo zabrinuto, iskoristili smo to kao priliku da je poučimo. Sjeli smo s njom i postavili otvorena pitanja o situaciji, kako se osjeća zbog zahtjeva, što misli o osobi koja stoji iza njega i što bi učinila ako se interakcija nastavi.“
„Razgovarali smo o opasnostima u online interakcijama i važnosti privatnosti, naglašavajući da nijedan kompliment ili poziv nije vrijedan ugrožavanja njezine sigurnosti. Dali smo joj neke smjernice o tome kako procijeniti takve situacije i uvjerili je da uvijek može doći bez straha od osude.“
Kako je rasla kći, tako su se razvijala i pravila.
„S 13 godina naša kći sada ima više slobode na internetu, ali s tim dolazi i veća odgovornost. Malo smo produžili njezino vrijeme ispred ekrana, dopustili joj korištenje društvenih medija (uz nadzor) i potaknuli je da istraži svoje interese. Ali temeljna načela ostaju: ravnoteža, sigurnost i otvorena komunikacija.“
Kad sad pogledaju unatrag, davanje telefona bila je prava odluka.
„Bio je to put učenja, prilagođavanja i rasta, za nju i za nas. Bilo je izazova, ali oni su nas naučili vrijedne lekcije o povjerenju, granicama i važnosti da ostanemo povezani u digitalnom svijetu. Sada, dok se moj sin približava svom 11. rođendanu, pripremamo se da mu poklonimo njegov prvi mobitel. Ovaj put se osjećamo sigurnije, zahvaljujući lekcijama koje smo naučili s našom kćeri. Započet ćemo s istim temeljima pravila i otvorenom komunikacijom, ali također smo spremni prilagoditi se vašim jedinstvenim potrebama i osobnosti.“
