Neki roditelji u vrtiću već otkriju da imaju pomalo posebno, drukčije dijete i uz pomoć stručnog osoblja doznaju da im je dijete darovito. No što se događa kad to dijete krene u školu?
Darovito dijete je sintagma koja zvuči gotovo bajkovito. Nije li sjajno imati darovito dijete? To su djeca kojoj sve ide lako, djeca koja usvajaju znanje lakše nego prosječna djeca, djeca koja imaju bujnu maštu i možeš s njima raditi što god ti padne na pamet. To su djeca koja već u vrtiću pokažu da su drukčija i da razmišljaju malo drukčije od drugih. I u vrtiću, gdje je ključna igra, mašta i ostalo što nema granica, to sjajno funkcionira.
Uz važnu napomenu: u prethodnim su rečenicama opisana tzv. "uspješna darovita" djeca, što je samo jedan od profila darovitih. Daroviti su pojedinci daleko od savršenstva jer je njihov razvoj disharmoničan, odnosno visoko razvijene kognitivne sposobnosti su često u kompletu sa slabije razvijenim socio-emocionalnim vještinama. Dapače, kod njih je jako često prisutna pobudljivost u različitim razvojnim aspektima - senzornom, emocionalnom, misaonom, kreativnom...
A onda takvo, darovito dijete dođe u školu, gdje mora sjediti u klupi 45 minuta u komadu i usvajati znanja koja je možda već savladalo ili nisu dovoljno motivirajuća, a možda su mu pomalo i dosadna... Tada mnogi roditelji otkriju da nije lako imati darovito dijete u ovakvom školskom sustavu koji imamo. Do nas su stigla pitanja zabrinutih roditelja čije darovito dijete tek kreće u školu, te strepe kako će se to odraziti na njihovo dijete. Odlučili smo o tome porazgovarati sa Leom Cikron, prihologinjom koja ima bogato iskustvo rada s darovitom djecom.
"Svi pomislimo kako će darovitoj djeci biti super u školi, gdje će učiti svašta, a oni imaju široke interese, razvijenu spoznaju i barataju informacijama s kojima njihovi vršnjaci ne barataju", kaže psihologinja Lea Cikron, mag. psych.. "Ali nije problem to što mi pomislimo da će im biti tako, nego taj što darovita djeca sama pomisle kako će im u školi biti divno, krasno, zabavno, a često se dogodi sasvim suprotno."
To "suprotno" onda izgleda otprilike ovako:
"Često se dogodi scenarij u kojem darovito dijete sjedne u školsku klupu, sluša učiteljicu koja govori o nekim nastavnim sadržajima koji su propisani nastavnim kurikulumom i tada darovito dijete s ogromnim interesom, željom žarom, jedva čeka što će novo naučiti, a najednom ima dojam kao da gleda film koji je gledalo već 10 puta – i to usporeno. To je ono zbog čega se kod takvog djeteta vrlo brzo krenu razvijati neke frustracije", kaže Cikron.
Učitelj/ica od iznimne važnosti
Važnu ulogu, naravno, igra učiteljica, odnosno učitelj. Od iznimne je važnosti, napominje Cikron, da se darovitost na vrijeme prepozna - da to učini učitelj ili da roditelj obavijesti školu ako ima takvu spoznaju.
Iako se svaki roditelj ponosi svojim darovitim djetetom, nije nam baš uvijek zgodno prenijeti tu vijest učitelju ili učiteljici. Ipak je to škola, pa se roditelji često boje da će ta "etiketa" utjecati ustvari negativno na percepciju djeteta i donekle mu otežati. Često se smatra da učiteljica neće imati volje niti vremena angažirati se dodatno oko jednog djeteta. No obavijestiti učiteljicu o darovitosti djeteta može biti samo pozitivno.
Lea Cikron, psihologinja
"Svi moraju proći određenu prilagodbu na školu, a učiteljica ili učitelj igraju važnu ulogu u tome. No kod darovite djece je specifično da mogu razviti određene frustracije u slučaju da im u školi – pojednostavljeno rečeno – bude dosadno. Ako se ne prepozna takvo dijete, koje barata korijenima, razlomcima i slično, ono uči zbrajanje do 20, tada je normalno da će mu biti dosadno i da će biti frustrirano."
Upravo je zato važno na vrijeme reagirati i na vrijeme prepoznati darovitost, jer u takvim uvjetima stvari su puno drukčije i o frustraciji se ne govori.
"U idealnim uvjetima djeca zaista procvatu u školi ako su prepoznata i ako se s njima radi na ispravan način, a u tome pomaže i novi pravilnik koji je relativno nedavno stupio na snagu. Moje iskustvo pokazuje da škole jako dobro i sve bolje rade s učenicima s teškoćama, sve se više educira, ali darovita djeca nekako uvijek ostanu na margini, po strani. Oni ionako mogu sve sami, uspješni su, pa se više stavlja pažnja na djecu s teškoćama. Novi pravilnik bi to trebao dovesti u ravnotežu."
Često dobiju krive 'etikete'
Darovitu djecu koja nisu prepoznata, kaže Cikron, često se pogrešno etiketira, pa im tako pripisuju često poremećaje pažnje jer im je "dosadno" sjediti u miru - kad već riješe ono što drugi još rješavaju. Tako dolazi do pogrešne slike i učitelj može misliti da ima pred sobom dijete s teškoćama. Pojednostavljeno rečeno, ako se darovitom djetetu ne prilagodi ono o čemu uči i način na koji uči, ono će pokazivati nepoželjna ponašanja s kojima će se učitelj teško nositi.
"Često dijete puno brže od drugih riješi zadatke, a onda ne dobije dodatne zadatke, koji bi trebali biti zahtjevniji od riješenih, dijete počne gledati kroz prozor, maštati, pa to može izgledati kao da je odsutno pažnjom, može krenuti hodati po razredu, pa se to procijeni kao hiperaktivnost i može krenuti u neka neprimjerena ponašanja", napominje Cikron, ističući da se djecu u Hrvatskoj u pravilu testira tek u 3. razredu osnovne škole, ali da bi darovita djeca trebala biti prepoznata puno ranije - jer se znakovi vide i puno ranije.
Sve u svemu, uz pravu podršku, darovito dijete u školi uistinu može procvasti, ali ako podrška izostane, mogu se javiti problemi koje je kasnije teže "ispraviti", jer frustracija često dovodi do odbojnosti prema školi, gradivu i učenju. A to je ono što kod darovite djece uistinu ne bi trebao biti problem.
