Maja Zrnčić u otvorenom razgovoru je otkrila kakav je osjećaj biti majka olimpijca, ali i kako je bilo odgajati vrhunskog sportaša
Natko Zrnčić Dim i njegova majka Maja Zrnčić zaštitna su lica kampanje „Hvala ti mama“ koju kompanija Procter&Gamble u suradnji s Međunarodnim Olimpijskim odborom provodi od 2012. godine. Procter&Gamble kao „ponosni sponzor majki“ i u ovoj kampanji odaje priznanje majkama vrhunskih sportaša, ali i svim majkama diljem svijeta koje se nesebično brinu za djecu i obitelji. Maja Zrnčić nam je u otvorenom razgovoru otkrila kakav je osjećaj biti majka olimpijca, ali i kako je bilo odgajati vrhunskog sportaša.
Kako se za Zimske olimpijske igre PyeongChang 2018 priprema majka hrvatskog olimpijca Natka Zrnčića Dima?
Uplatili smo sve moguće sportske televizijske i druge programe, da se „osiguramo“. Gledat ćemo od kuće, u Zagrebu i naravno, navijati.
Put profesionalnog bavljenja sportom zahtijeva izuzetnu disciplinu. Je li Natko takav i u ostalim segmentima života?
Apsolutno je. Drži se dogovora, ne kasni, svugdje stiže na vrijeme. Ako je dobio neki „kućni“ ili drugi zadatak, možete biti sigurni da će ga obaviti. Disciplina je jedna od značajnijih dobrobiti sporta koja će mu sigurno koristiti u životu.
Kako uspijevate održati povezanost s Natkom s obzirom na česta izbivanja i putovanja?
Čujemo smo se svakodnevno… pišemo si poruke, vidimo se na skypeu… koristimo sve dostupne načine komunikacije, a danas ih stvarno ima. Prepričavam mu i opisujem što tko radi, gdje je njegova sestra, što radi njegov tata, teta, dida, bratići, koji sam film gledala, što ima u kazalištu…što je bilo na mom poslu, tko me ljuti, što me veseli… Naravno, i on meni stigne ponešto ispričati.
Jeste li prema njemu popustljivi s obzirom da ga rjeđe viđate? Čime mu na poseban način ugađate?
Nisam sigurna što bi bio točan odgovor na pitanje jesam li „popustljiva“. Naravno da je drugačiji odnos s djetetom koje je često odsutno, nego s onim koje ti je svaki dan doma. O tome više može reći Natkova sestra Hana. Obiteljski su zahtjevi prema Natku manji, ali postoje. On ima svoje obaveze kad dođe doma i pomaže u obavljanju kućansko-obiteljskih zadataka.
Ugađamo mu obiteljskim ručkovima jer se svi skupimo kad on dođe, družimo se,velika smo obitelj i uvijek je veselo. Vodim ga u kazalište, na izložbe. Nedavno smo bili i na premijeri „Tko pjeva, zlo ne misli“, mislim da Natko zna valjda tekst cijelog istoimenog filma napamet, a posebnost je bila što je njegova sestra Hana bila asistent režije redatelju Medvešeku, što je Natka posebno veselilo. Dakle, ugađa mu „kulturno“.
Jeste li ikad bili protiv Natkove profesionalne sportske karijere s obzirom na sve izazove koje ona nosi?
Nisam stigla biti protiv. Kad je počinjao kao sedmogodišnjak, nisam ni slutila kuda to sve vodi. Skijao je s tatom, bio na zraku, uživao. Kada je krenulo malo profesionalnije, brinula sam o njegovom školovanju jer sam željela da završi redovnu školu, da ima svoj razred, svoju generaciju, da maturira sa svojim prijateljima i da ima život i izvan sporta. I uspjeli smo u tome. Kad je skijanje postalo njegov život, bilo je kasno za neko protivljenje. Dugo su mi zapravo tajili da trenira spust, a to je disciplina zbog koje naviše strepim. Uostalom ne možeš biti protiv nečeg što je tvom djetetu važno i čemu je posvećen.
Što bi Natko radio da nije profesionalni skijaš?
Bio bi profesionalni hokejaš, možda, jer je hokej jako volio i nekoliko ga je godina trenirao paralelno sa skijanjem. Zapravo s hokejom je počeo i prije skijanja. Mislim da nije imao niti četiri godine kada ga je na led stavio Predrag Tišma, koji je tada aktivno igrao. Zamotao ga je sa šalom oko pasa, Natko je imao male, male, prave muške klizaljke za hokej i u Ledenoj dvorani, poslije jednog treninga Medveščaka proklizao „ osiguran“ šalom i prijateljskom rukom.
Natko je nekoliko godina svirao i violinu, možda bi njegov život krenuo u tom smjeru, ali teško je bilo nositi violinu na skijanje i vježbati…. Pjevao je u Zagrebačkim mališanima, igrao tenis… Tko zna, ali sigurno je da bi to bio njegov izbor i njegova strast.
U kojoj mjeri ga Vi usmjeravate kad je riječ o profesionalnim odlukama?
Usmjeravam ga onoliko koliko mi moje iskustvo i znanje dozvoljavaju, onoliko koliko mislim da je potrebno. „Doziram“ kako znam i umijem. Ponekad nije loše čuti i mišljenje onih koji nisu profesionalni sportaši. Ali znam da moje mišljene uvažava i drži do njega.
Manje je poznato da nije samo muški dio obitelji Zrnčić Dim uspješan? Vi i sami vodite zanimljive projekte u Ministarstvu kulture?
U Ministarstvu kulture vodim program Ruksak (pun) kulture – umjetnost i kultura u vrtiću i školi. Čitav profesionalni život radim s djecom i za djecu i mlade i moram reći da me to ispunjava velikim zadovoljstvom. Ruksak je poseban program koji je namijenjen djeci i mladima u dislociranim, prometno slabije povezanim područjima. Dovodimo kazališne predstava, plesne, filmske programe, glazbene… i zaista je veliko zadovoljstvo kad vidiš reakciju djece i mladih i kada znaš da si nekome odškrinuo prozor u neki drugi svijet koji će možda imati utjecaja na njegovu budućnost. Ili ga je program razveselio i proveo je izuzetno lijepo vrijeme s profesionalnim umjetnicima. Već se godinama, još dok sam predavala hrvatski jezik u gimnaziji, bavim i programima poticanja čitanja, pa sam i tu svoju ljubav „konkretizirala“ koordinirajući rad na Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja koju je Vlada Republike Hrvatske prihvatila u studenom prošle godine.
Potičete li i Natka da čita i koja je zadnja knjiga koju ste mu preporučili?
Moram priznati da sam se intenzivnije poticanjem čitanja počela baviti i zbog Natka jer mi je bilo neprihvatljivo da čita samo lektiru, s obzirom na to koliko je ograničen bio njegov boravak u školi, pa sam intenzivno počela čitati literaturu za mlade koju bi čitao iz užitka. To je bilo praktično i za Natka i za moje učenike. Natko dosta čita, naravno koliko mu vrijeme dopušta. Čita ono što mu preporuče prijatelji, ali mislim da ipak najviše čita ono što mu ja „serviram“. Čitao je, recimo, Truebin roman "Otvoreno" cijelu noć, zanimljiv roman "Kada je bog bio zec", čitao je priče Frodea Grytena, Zorana Ferića, sada čita "Doba mjedi" Slobodana Šnajdera, a „u pripremi“ je i čitanje prekrasnog roman Roberta Seethalera "Čitav jedan život" čija se radnja odvija u austrijski Alpama i u kojem se opisuje i izgradnja prve skijaške žičare. Eto preporuke….
Više informacija o kampanji „Hvala ti mama“ i na sljedećem linku
