Roditeljska ljutnja ne mora se kod djeteta pokazati kroz ljutnju, tantrume ili burne ispade. Andrea Maher, stručnjakinja za upravljanje ljutnjom, upozorava na puno suptilnije znakove koje roditelji ponekad čak mogu zamijeniti za pristojnost, odgovornost i zrelost.
Savki roditelj će se barem jednom naljutiti. Život je ponekad stresan, strpljenja ponestane i nije realno očekivati da ćemo u svakoj situaciji ostati potpuno smireni.
Nije ni cilj da djeca nikada ne vide roditelja ljutitog. Upravo suprotno, način na koji se nosimo s ljutnjom i frustracijom može im pokazati kako se nositi s tim emocijama.
Problem nastaje kada roditelj svoju ljutnju usmjerava prema djetetu, a znakovi da to na njega utječe nisu uvijek tako očiti.
Andrea Maher, majka i certificirana stručnjakinja za upravljanje ljutnjom koja roditeljima pomaže da prestanu vikati na djecu, izdvojila je neke od njih.
Dijete možda neće postati ljutito
Na prvu bismo mogli pomisliti da će dijete koje odrasta uz ljutitog roditelja i samo češće imati ispade i tantrume. Maher, međutim, kaže da znakovi mogu biti puno suptilniji.
Jedan od onih koje posebno izdvaja jest kada se dijete prestane usredotočivati na ono što je njemu potrebno i počne više brinuti o tome što trebaju svi oko njega.
To se može pokazati na različite načine. Dijete krivi sebe kada nešto pođe po zlu, ispričava se za stvari za koje nije krivo ili pokušava sve oko sebe učiniti sretnima. Može se bojati da će nekoga razočarati ili govoriti da je dobro i onda kada je očito da nije.
Tu su i neke vrlo konkretne situacije: dijete paničari zbog male pogreške, pokušava sakriti neku nezgodu ili često pita druge: „Jesi ljut/a na mene?“
Ono što izgleda kao zrelost ponekad je nešto drugo
Posebno je zanimljivo što neka od tih ponašanja roditelju na prvi pogled uopće ne moraju djelovati zabrinjavajuće.
Dijete koje pazi na druge, ispričava se i trudi se ne stvarati probleme može nam djelovati pristojno, odgovorno ili vrlo zrelo.
No Maher upozorava da ponekad iza takvog ponašanja nije samopouzdanje, nego oprez. Dijete koje djetinjstvo provodi pokušavajući ne uzrujati druge može prestati obraćati pozornost na ono što samo treba i početi se usredotočivati na potrebe svih oko sebe.
Kako kaže Maher, takvo dijete može na sebi nositi brige koje dijete ne bi trebalo nositi. A posljedice vikanja, upozorava, mogu trajati puno dulje od samog trenutka u kojem se ono dogodilo.
Važno je i ono što roditelj napravi poslije
Naravno, svakom roditelju može se dogoditi da izgubi živce i povisi glas. U takvim situacijama važno je i ono što napravimo poslije.
Ispričati se djetetu i razgovarati s njim o onome što se dogodilo može pomoći ponovno uspostaviti povezanost nakon konflikta. Taj se proces često naziva „rupture and repair“, odnosno prekid i ponovna uspostava povezanosti.
