Odrastanje u disfunkcionalnoj obitelji može učiniti da se uvijek osjećaš kao promatrač u vlastitom životu. No moguće je naučiti prepoznati sebe, graditi zdrave veze i konačno se osjećati „kod kuće“ u svojoj koži.
Odrastanje u disfunkcionalnoj obitelji ostavlja tragove koje često nosimo cijeli život. Ako te nitko nije naučio što znači zdravo ponašanje, kako izgleda bliskost, kako se rješavaju sukobi ili kako funkcionira „normalna“ svakodnevica, odrasla dob može biti zbunjujuća i iscrpljujuća.
Mnogi odrasli koji su odrasli u takvim obiteljima osjećaju kao da nemaju unutarnji kompas. Nemaš model prema kojem znaš kako biti partner, roditelj, kolega na poslu ili čak kako organizirati vlastiti dom i brinuti o sebi. Od malih nogu promatraš druge i pokušavaš shvatiti kako „normalni“ ljudi žive. Umjesto da samo sudjeluješ u životu, postaneš promatrač. Kao da si antropolog u vlastitom okruženju.
Kad stalno analiziraš kako se trebaš ponašati, teško je ostati prisutan. Možeš imati osjećaj da stojiš sa strane i kroz prozor gledaš tuđe sretne obitelji, parove ili prijateljstva, ali nikad do kraja ne osjetiš da i ti pripadaš takvom odnosu.
O toj temi često govore i knjige i filmovi. Roman The First Day of Spring autorice Nancy Tucker snažno prikazuje koliko je teško biti dobar roditelj ako i sam nisi imao takav primjer. Memoari The Glass Castle autorice Jeannette Walls (po kojima je snimljen i film) pokazuju koliko je teško ponašati se „normalno“ kad si odrastao u obitelji koja odbacuje samu ideju normalnosti.
Jedna od čestih posljedica je osjećaj da nisi „dovoljno dobra“ za ljude koji su odrasli u stabilnim, toplim obiteljima.
Možda na svjesnoj ili nesvjesnoj razini izbjegavaš vezu s nekim tko dolazi iz zdrave sredine jer se bojiš da ćeš ispasti čudna, da nećeš znati kako se ponašati ili da će „otkriti“ da si drugačija.
Zato se često događa da se privlače ljudi sa sličnim ranama. Dvoje nesigurno vezanih ljudi mogu se prepoznati i povezati jer im je poznat taj osjećaj nesigurnosti. No takvi odnosi znaju biti izazovni – pogotovo kad nitko ne osjeća sigurnost i stabilnost potrebnu za vođenje obitelji. Ponekad se, bez svjesnog rada na sebi, obrasci disfunkcije prenose i na sljedeću generaciju.
Ako si se cijeli život osjećala „malo drugačije“, kao da ne znaš kako se uklopiti, znaj da nisi jedina. Mnogi ljudi na terapiji govore kako su se oduvijek osjećali „čudno“ ili „pomaknuto“.
Osjećaj da si izvana i da moraš pažljivo promatrati druge kako bi shvatila kako se ponašati čest je kod djece roditelja koji su bili depresivni, anksiozni, traumatizirani, ovisni ili su imali poremećaje osobnosti.
Neka takva kućanstva bila su ispunjena kaosom i sukobima. U drugima se gotovo uopće nije razgovaralo. Djeca iz takvih obitelji često nisu dovodila prijatelje kući ili nisu htjela. Sram zbog roditelja miješao se s krivnjom jer su se zbog toga osjećali nelojalno.
Može li se to promijeniti? Može.
Terapija može biti snažan korak ako se osjećaš kao da cijeli život proučavaš ljude umjesto da živiš punim plućima. S vremenom možeš početi razlikovati tko si ti u svojoj srži, a tko si mislila da moraš biti da bi preživjela.
Važno je pronaći ljude koji te cijene zbog onoga što jesi, a ne samo zato što dijelite slične traume. Kompatibilnost je nešto puno više od zajedničke boli, piše Yourtango.
Ako se prepoznaješ u ovoj priči, potraži podršku. Knjige, terapija, grupe podrške, sve ti to može pomoći. Ponekad je dovoljno i da u tražilicu upišeš problem s kojim si odrastala i dodaš „djeca od“. Primjerice, djeca roditelja koji su gomilali stvari često tek kasnije shvate da nisu jedini koji nose sram, ljutnju i zbunjenost oko toga kako voditi uredan dom.
