Stručnjaci se slažu u jednom: tatin način igre pomaže izgradnji granica, prilagodljivosti i empatije kod djece. Kad je riječ o roditeljstvu, vrlo često majke dobivaju veću važnost, stoga ne čudi da se mnogi očevi ponekad osjećaju izostavljeno, zanemareno ili jednostavno osjećaju da se njihovo mišljenje "ne računa".
Takav stav, smatraju stručnjaci, višestruko šteti i očevima i djeci. Naime, istraživanja provedena na ljudima i životinjama sugeriraju da očevi pojačavaju svoju ulogu u odgoju djece kada znaju da su potrebni. Suprotne tome, postaju manje uključeni u odgoj ili se čak potpuno odvajaju kada se osjećaju nepotrebno. Istraživanje također pokazuje da kada su očevi aktivni i potpuno uključeni u djetetov odgoj, tada i djeca imaju tendenciju postati bolja u školi, stvaraju odnose s više povjerenja, zadovoljniji su te imaju bolje mentalno i fizičko zdravlje.
Već intuitivno ima smisla da djeca imaju bolja iskustva ukoliko imaju dva jednako angažirana roditelja. No, sudeći prema istraživanjima ispostavlja se da očevi daju jedinstveni doprinos djetetovom razvoju. Primjerice, istraživanja sugeriraju da je za majke vjerojatnije da će postaviti granice, no očevi će vjerojatnije provoditi te granice i prihvatiti sve posljedice bez da osjećaju krivnju. Uz navedeno, količina vremena koje otac provodi sa svojim djetetom izravno korelira s djetetovom sposobnošću za empatiju u odrasloj dobi. Kao što objašnjava stručnjak za rodne studije, dr. Warren Farrell, „podučavanje djeteta da se ozbiljno odnosi prema granicama uči dijete da poštuje prava i potrebe drugih. Razmišljanje o tuđim potrebama stvara empatiju.
Štoviše, očevi koriste drugačiji stil igre - onaj koji potiče na preuzimanje rizika i natjecanje; pomičući djetetove granice tjelesnih i mentalnih vještina, vodeći dijete da više pobjeđuje i više gubi (i, dakle, više se smije i plače); i kroz navedeno podučava dijete da poboljša svoje vještine i fokus te da se nosi s gubitkom bez varanja ili osvetoljubivosti ili nasilja.
Te osobine - empatija, tolerancija na frustraciju, fokus i poštivanje granica - predstavljaju one vještine koje su današnjoj djeci najpotrebnije. To su osobine tj. vještine koje je postalo vrlo teško izgraditi u suvremenom društvu, u kojem je interakcija licem u lice u stvarnom svijetu svedena na minimum, i u kojem su živčani sustavi djece prekomjerno stimulirani zaslonima novih tehnologija. Dakle, očevo sudjelovanje u odgoju; disciplini, uspostavljanju i provođenju vremenskih ograničenja, igranju i vezivanju pruža prednosti koje nadilaze samo puko toplo tijelo za obavljanje posla. Tate moraju znati (i čuti) da su potrebni i cijenjeni.
Za sve nas važno je da budemo svjesniji vrijednosti očeva. Očevi očito igraju ključnu ulogu u životu svojih sinova i kćeri. U najboljem od svih mogućih svjetova, očevi služe kao uzori, uče svoju djecu kako pregovarati i nositi se s vanjskim svijetom, modeliraju temeljne vrijednosti, pružaju utjehu i savjete, igru i smijeh te djelotvorno discipliniraju svoju djecu.
U kućanstvima u kojima se očevi i majke odnose jedni s drugima s poštovanjem, djeca uče rješavati sukobe, zahtijevaju poštovanje od budućih partnera, stječu povjerenje i samopoštovanje i grade intimne odnose s ljubavlju. Biti dobar otac težak je posao, ali ujedno i najljepši posao koji neizmjerno koristi djeci, obitelji i na kraju cjelokupnom društvu.
