Svaki će roditelj pohvaliti svoje dijete – i pred djetetom i pred drugim ljudima. I to je sasvim ljudski. No, nekad u tom malo pretjeramo, a nekad malo više. Koliko je hvaljenja zapravo previše hvaljenja?
Na kraju mog 6. razreda, našla sam se u situaciji da bih mogla proći s 4 (oh, osjećam užas današnjih roditelja). Razrednica nam je bila profesorica hrvatskog, draga, samozatajna žena koja me potajno cijenila jer je znala da moje ocjene na pokazuju nužno moje znanje. Na posljednjem roditeljskom rekla je mojoj mami da ću možda imati 4 iz hrvatskog, a da bih komotno mogla imati 5, ali – prosjek... Tu je bila neka tišina u kojoj mama ništa nije rekla. A onda se profesorica Danica opet nekako vratila na to da bih ja kod nje „stvarno mogla imati 5…“
Pričala mi je mama poslije da je imala osjećaj kao da Danica samo želi da mama kaže „a možete Vi njoj ipak dati 5, pa će se ona potruditi iduće godine“ i da bi to bilo baš tako. No, onda je pitala mamu: „Pa dobro, uči li Nataša doma?“ na što je moja mama, pred svim roditeljima, bez razmišljanja odgovorila: „Ne, uopće ne uči.“
I to je bila istina. Stvarno nisam učila, nisam znala učiti. Sve što sam postizala tada bilo je na temelju onog što sam ulovila na satovima. Ali… ali. Kladim se da ne pretjerujem ako kažem da bi danas 99 posto roditelja na to odgovorilo nešto poput: „Naravno da uči! Ja je molim da se malo ide zabaviti, družiti, a ona samo uči!“ Onih jedan posto koji se ne znaju hvaliti, kao niti hvaliti svoju djecu, među koje je spadala moja mama, reći će: „Ne, uopće ne uči.“
Moj je bolji od tvog
Neki se ljudi vole hvaliti više, neki manje, a neki ne vole uopće. No, ništa ne može potaknuti potrebu za hvaljenjem kao djeca. Od trenutka od kad postanu roditelji, neki jednostavno moraju imati bolju djecu od drugih. Odnosno, točnije, neki jednostavno moraju biti bolji od drugih. Jer niste valjda stvarno mislili da ona mama koja kaže „Tvoj još ne hoda? Moj je već s devet mjeseci trčkarao!“ istinski želi pohvaliti svoje dijete?
Uzmemo li u obzir da takvi roditelji neprestano zapravo ističu kvalitete svoje djece (sad malo „podebljano“ ili ne, dalo bi se suditi) i da čine da njihovo dijete bolje izgleda u očima drugih, mogli bismo reći da su oni – jako dobri roditelji koji žele pohvaliti svoje dijete. Ako tako uistinu kažemo, onda ja nisam dobar roditelj. I onda bih morala reći da moja mama nije bila dobra mama. A to je daleko od onog što mislim i u što sam sigurna.
Pročitala sam negdje kako roditelji koji se pretjerano hvale svojim djetetom svoje roditeljstvo shvaćaju kao projekt. O, da. Ako je projekt uspješan – i ja sam uspješna. I obrnuto. E, pa onda ću ja sa zadovoljstvom reći da nisam uspješna, baš kao što to nije bila ni moja mama.
Moju djecu hvale svi. Ako provedu s njima više vremena, posebno ako ja nisam u blizini, ako se igraju kod susjeda, kad idu na radionice, slobodne aktivnosti – svi ih hvale. Ja, koja nikad nisam bila od projekata, obično ću na to reći nešto vrlo slično onom „Ne, uopće ne uči.“
„Ma znam, kod vas je dobar, ali mi doma nikako na zelenu granu s njim. Da, znam da je divan, ali mene jako namuči, stalno se borimo. Je, ona je baš luckasta i jako zrela, ali zna pretjerati u tom.“ I sad bi netko mogao reći kako ja ustvari podcjenjujem svoju djecu, kako ih ne cijenim dovoljno, kako im time ne činim ništa dobro. „Ne, uopće ne uči.“
Znaš li 'prodati' dijete?
Pričala mi je susjeda kako je njena mala natprosječno inteligentna. Testirali su, nedavno baš. Pa ju vode na razne aktivnosti, ni sami ne znaju kako stignu. Priča mi druga susjeda kako je ta curkica u školi izrazito spora, kako joj teško ide usvajanje gradiva i kako se dosta muče s njom, uvijek kaska. Stvarno? Ja bih ovako odokativno rekla da postoje dvije mogućnosti: ili se sramiš svog djeteta pa prikrivaš istinu ili se bojiš da ti projekt ne uspijeva baš najbolje, pa to prikrivaš. Niti jedno nije dobro.
Iz mojih usta uglavnom izađe „Ne, uopće ne uči.“ Ali isto tako, iz tih istih usta izađe i „Ma on obožava izviđače i stvarno se dobro snalazi u tom društvu! On stvarno voli glazbu, samo što je pokupio tatin ukus, valjda zato što kuži ritam bolje od mene.“ Isto tako nemam problema izgovoriti: „Ona stvarno voli izvoditi predstave, a dobro joj ide pamćenje teksta. Želim je odvesti na penjanje, jer se neprestano nekamo penje, a i stvarno je žilava.“
I neću lagati, volim čuti da su moji divni i pametni – pa tko ne voli?! Ali ja ih ne znam „prodati“. Najbolje će to odraditi sami, a ja barem neću nikom ići na živce po tom pitanju. Jer – misliš da stvarno svi istinski vole slušati hvalospjeve tvom djetetu? Smanji doživljaj, približi ga realnom i sve će biti u redu. Pa ako kažeš i „Ne, uopće ne uči,“ možda će imati četvorku, ali bit će to korisna lekcija. I doživotna anegdota.
