Ljepota nije pojam o kojem rado razmišljam. Nikad se nisam osjećala posebno lijepom i nisam tim smjerom krenula ni kao mama. Poprilično sam realna po tom pitanju, zapravo. Trudim se da mi to nije u pravom planu - ni u jednom obliku. Ali ne živimo u takvom vremenu, nažalost...
Kad sam bila drugi put trudna, moja je pojava svakodnevno privlačila komentare slučajnih prolaznika. Najčešće se to svodilo na pitanja tipa: „Oooo, hoće to skoro?“ i to već od drugog tromjesečja. Znali su me pitati u prosjeku svaki drugi dan: „Ajme, pa je li teško hodati s tim?!“. „To“ je bio moj neobično velik trbuh. Uglavnom, još i danas mi susjede i susjedi spomenu kako me se sjećaju iz tog razdoblja…
No, na sve sam to sa smiješkom nekako odmahivala rukom. Bilo mi je zabavno. A onda me jednom pred kraj trudnoće, kad sam se već i sama pitala kako ja hodam s „tim“, jedna bakica u prolazu pitala: „Dečko ili curica?“ S ljubaznim smiješkom odgovorila sam: „Curica.“ Nasmiješila se i rekla: „Oooo, čestitam! Samo nek' je lijepa i zdrava!“
Lijepa i zdrava? LIJEPA i zdrava? Vrtjela sam to kasnije po glavi, naživcirala se (ok, to je jedna od lakših stvari u trudnoći) i u glavi joj brojala sve što sam htjela reći uživo. Dobro, realno, svi želimo da naše dijete bude lijepo. Nećemo si lagati. Ipak živimo u svijetu u kojem živimo i ljepota, na kraju krajeva, ipak otvara mnoga vrata. Ali staviti ljepotu ispred zdravlja… Eto, to me posebno nekako kopkalo i ljutilo.
Da se razumijemo, sigurna sam da gospođa nije razmišljala kojim će redoslijedom to izgovoriti, kao i to da se njen i moj pojam ljepote baš i ne podudara. Ali to mišljenje da – žena mora biti lijepa... Uf. Zdravlje se podrazumijeva, posebno toj generaciji. Pameti, recimo, ni sreće u njenim željama ni traga. Ali ljepota… Neka od rođenja bude – lijepa, sve ćemo drugo nekako.
Znaš li koliko boli?
Prošlo je otad više od sedam godina, a meni je na fejsu neki dan iskočila fotka Paris Hilton i njena sina. Maleni ima 9 mjeseci i ovo je drugi put da objavljuje njegove fotke. Na fotki on sjedi u njenom krilu, okrenut prema kameri. I ima neobičan oblik glave. Iskreno? Prva pomisao mi je bila „Ajme, je li ovo stvarno njen sin?“ i već sam krenula u komentare provjeriti je li stvarno to dijete sin jedne, kako je i sama rekla, „Barbie“. A onda sam počela čitati te komentare. I sama sam sebi u mislima opalila šamarčinu.
Komentari su bili toliko okrutni da me to, baš kao što je jedna mama u komentarima napisala, kao mamu zaboljelo. Spominjali su se razni likovi iz crtića, filmova, redom svi s poslovično neobičnom/velikom/nepravilnom glavom. Pljuštale su fore koje su, ruku na srce, bile čak i stvarno smiješne. Onu stotinku sekunde dok se ne sjetiš da se sprdaju s – djetetom.
„Imagine... Just imagine being a grown adult and making fun of baby... What a sick world we live in,“ bio je komentar koji mi je upao u oči. Ako slučajno ima onih koji ga ne razumiju: „Zamisli… Samo zamisli da si odrasla osobe i rugaš se djetetu… U kakvom bolesnom svijetu živimo.“ Pa stvarno.
Sigurna sam da postoji tamo negdje roditelj koji će čuti neku gadariju na račun svog djeteta i neće niti trepnuti. Sigurna sam da postoji. Ali ja takve ljude ne poznajem. Ružna riječ na račun tvog djeteta boli. Boli i kad je izgovorena u ljutnji i kad je izgovorena uz krajnji oprez, boli kad ju izgovore čak i djeca, boli kad ju izgovore odrasli, boli kad nije istinita, a boli čak i kad je. Ne moram to niti jednom roditelji objašnjavati.
Moja malička, kako je nekad zovem, rođena je sa sindromom koji njeno lijevo oko čini manje pokretnim. Da skratim – ako ne okrene dovoljno glavu u nekim pokretima, izgleda kao da gleda u križ. Ili čak još i čudnije. Ona vidi savršeno dobro, ne smeta joj ni za što i uglavnom jedino mora paziti gdje sjedi kad nešto gleda, da se ne muči previše okretanjem glave. Ona je navikla nositi se s tim i većina ljudi to čak niti ne vidi u svakodnevnim situacijama. To je uglavnom i najčešće samo – estetski problem.
Šteta je što Vi ne znate bolje...
Dakle, estetski problem. U svijetu u kojem beba kad se rodi „mora biti lijepa“. Zasad to uglavnom mnogi ne vide, ali ja vidim. Ja o tom često, prečesto razmišljam. Ja mislim hoće li joj se netko nasmijati u lice kad joj oči budu „čudne“, ja se pitam hoće li izgubiti kojeg prijatelja zbog tog, ja sam ta koja brine hoće li ju dečko voljeti zbog nje kakva stvarno jest… Ako si od onih koji sad odmahuju rukom ili se smiju – sigurna sam da ili nemaš dijete ili zapravo ne želiš priznati sebi da i ti tako razmišljaš.
Kad je imala oko godinu dana, ušla sam u bus s njom u kolicima. Ona je šarmirala neku stariju tetu (opet ta kategorija) i dok se zezala s njom, okrenula se tako da se vidjelo to o čem govorim.
„Nemoj to raditi, ostat će ti oči tako,“ rekla je teta. Da, ljudi to stvarno još uvijek govore. Da, čula sam to isto od pedagoških djelatnika. Od mlađih ljudi. I svaki put mi se jednako digne kosa na glavi.
„Neće,“ rekla sam, „ima mali problemčić s okom, pa se to nekad dogodi.“
„Aha, pa dobro, nosit će naočale, pa će se to popraviti,“ zaključila je teta.
„Ne, neće, ne može se to izliječiti,“ rekla sam strpljivo i s malom knedlom u grlu, jer mi je to tada još bilo sve vrlo friško i novo.
„Aha… Šteta,“ rekla je teta suosjećajno.
Taman smo u tom trenu izlazili iz busa. Mahnule su si njih dvije, ja sam pristojno pozdravila. Izašle smo van i moj mozak je zakipio.
Šteta?! ŠTETA?! Kao „Ah, šteta, bacila si račun i ne možeš zamijeniti potrgani ormar“?! ili, kao, „Ah, šteta, žao mi je što se rodila s greškom“?! ili „Šteta što nije ispala lijepa“?!
Šteta?!
Prošlo je otad više od šest godina, a ja još uvijek povremeno odgovorim toj teti. Svašta sam joj već rekla. I objasnila, i vikala, i psovala, i unosila joj se u lice, i suptilno vrijeđala, i pristojno govorila. To je jedna od situacija koja me naučila da nekad ipak moraš odgovoriti. Da to „skineš s dnevnog reda“. "Šteta je što Vi ne znate bolje od tog, u Vašim godinama..."
Ja nisam mama koja svoju djecu diže u visine. Ja nisam mama koja će svoju kćer zvati „princezo“ – prije ću joj reći „coolerice“. Ja nisam mama koja će svojoj kćeri svaki dan govoriti „ljepotice“ – prije ću joj reći „šašavo moje“. Ja nisam mama koja u svojoj djeci vidi ljepotu samo zato što su moja djeca. Odnosno, ispravka – ja vidim, jer su moji, jer ih volim, jer su mi najljepši, najbolji, najpametniji. Jer su moji. I to ću zadržati za sebe, za nas.
Borim se. Ali u sebi. Sama sa sobom.
I često mi pomisao na to njezino oko – koje stvarno gotovo nitko ne primjećuje – ne dopusti da prihvatim kako treba kompliment u njeno ime. Kažu mi nekad „kako ima lijepe oči!“ a ja se u tom trenu ukočim. I nisam jednom pomislila reći „Da, ali znaš…“, ali se onda lupim po glavi i samo odšutim. Kad mi kažu „kakva je to ljepotica!“, a ja doslovno progutam knedlu i pomislim „ah, ali ti ne znaš…“
I sad, ajmo ovako. Ja znam da to razmišljanje nije dobro. Nije na mjestu. Ja se s tim borim, neprestano. Ja sam ta koja smatra da ljepota nije sve. Ja sam ta koja zna da će moja malička uspjeti jer je već sad prava mala zmajica. Obožavam to kakva je! Ja znam da će ona odrezati sve one koji je budu zadirkivali, ja znam da se ona – ne da zezati. Ja znam da je najjača i da ima silan karakter.
Ali to sam ja. Njena mama. To sam ja kad razmišljam o njenoj budućnosti. To su moje misli, kojih se nekad sramim. To su moje misli koje ne želim imati. To su moje misli koje mi je bilo toliko teško napisati kao ništa dosad. Moje. Kad je netko drugi samo „dirne“ bilo kakvom riječi… Rigam vatru. Jer ona zaslužuje biti lijepa.
Znaš zašto? Zato što je dijete. Zato što je moje dijete. Zato što svako dijete danas ima toliko toga za nositi na leđima što ne bi trebalo, da je ljepota posljednje o čem bi trebalo govoriti. Zato što je dijete. A ja razbijam glavu time zbog svih onih "samo nek' je lijepa i zdrava" i zbog svih onih "šteta...".
Neću niti razmišljati kako bih se osjećala da sam „Paris Hilton slavna“, pa da objavim njenu fotku i cijeli Internet me napadne zbog tog kako moje dijete – izgleda. Ok, nastranu to što je naknadna izjava kojom je objasnila zločestima zašto njeno dijete ima takvu glavu zapravo ono čemu bi se trebalo razgovarati, jer… No, dobro, to je Paris Hilton. I da, sasvim je drukčije kad njoj kažeš što misliš o njenoj ljepoti, da se razumijemo. Ni to te nitko ne pita, ali kad se ona već hvali time i na tom zasniva karijeru…
Ali koliko je zapravo svijet stvarno skrenuo, ako se sprdamo s izgledom djeteta?! Izgledom bebe?! Koliko je svijet skrenuo ako mislimo da je „eh, šteta“ što dijete ima neki neznatan nedostatak?! Uvijek se pitam kako se s takvim situacijama zapravo nose mame s djecom koja imaju neusporedivo veće poteškoće, nedostatke… I ne mogu niti zamisliti tu težinu koju nose. A sigurna sam da to doživljavaju. Gotovo svakodnevno. Želim vam da uvijek, ali uvijek imate spreman naoštren jezik i njime smislite odgovor. To je moja iskrena želja.
A ovima drugima, koji ionako neće ovo čitati, a prvom će prilikom krenuti po tipkovnici izlijevati svoju žuć - čak i na bebi - mogu samo citirati jednu vrlo mudru pjesmu (oprostit ćete mi na 'francuskom', ali - pjesma tako kaže): mojne biti pakšu.
Iako, za njih je već kasno.
I, još nešto. Želimo li stvarno toliki teret ljepote staviti na leđa djece? I onda se čuditi kako se šminkaju, zatežu, ističu grudi, stavljaju botokse ili barem filtre na fotkama. Naravno da to rade. Da budu dovoljno dobri. Da ne budu "ah, šteta". Da budu lijepi, jer moraju biti lijepi, prije nego zdravi. Jer već bebama procjenjujemo koliko su lijepe ili nisu. Pa prvom prilikom kad možemo utjecati na ljepotu, činimo to. Ma koliko to nakaradno zapravo nekad bilo. I onda se opet sprdamo s njima. Jer žele biti ljepši nego što jesu. Da netko ne bi rekao "šteta". I tako u krug.
Sretno nam bilo.
