Često smo mi, roditelji, svjesni čemu sve trebamo naučiti djecu, ali isto tako znamo da učenje nekih stvari može biti ne baš najlakše. A ako nešto nije lako, mi poželimo svojoj djeci to olakšati. No, kaže narod da je put do pakla popločan dobrim namjerama…
Scena prva (starost cca 5 godina). Dijete je gladno, jako gladno. Kažeš: „Sad će ručak, strpi se.“ Ali dijete je taaaako jaaaaako gladno, plače i previja se od bolova u trbuhu. Kažeš mu neka uzme breskvu, pa će izdržati taman do ručka. Ne, ne bi breskvu, želi baš taj bolonjez koji se kuha. Kažeš da je još kipuće, a tjestenina se još kuha. Plač, vrištanje. Luda i živčana stavljaš lonac u sudoper pun ledene vode, da se čim prije ohladi, špagete skidaš s vatre i više nego al dente, sve ti ispada iz ruku. Dijete napokon jede, sretno i zadovoljno. Ti se osjećaš kao da si se hrvala s lavom, ali glavno da dijete nije gladno.
Scena druga (starost cca 8 godina). Dijete želi autić na daljinsko, za trikove. Autić je skup, ali kažeš mu da ga može dobiti za rođendan. Veselje. Tuga. Rođendan je tek za tri mjeseca, obavještava te. Da, i? pričekat će do tad, nije ništa hitno, kažeš. Ali neeeee, on to želi sad! Jer Leon ima, pa bi se oni zajedno igrali. Lagano gubiš živce i već skrivaš ekran mobitela na kojem guglaš koliko košta takav autić i gdje se može nabaviti. Ali to je baš skupo, to ćete za rođendan, pokušavaš još jednom, a zapravo duboko u sebi već znaš. Ali to je triiiiii mjeseca! Pa dotad više Leonu neće biti zanimljivo, naći će si druge prijatelje. Dobro, dobro! Samo da prestane! Naručuješ autić. Samo neka je zadovoljan.
Scena treća (starost cca 11 godina). Dijete treba obaviti pregled. Preporuka liječnika kaže obavezno. Važno je. No, pregled baš i nije ugodan, uključuje određenu dozu nelagode – ne boli, ali nelagode. On ne želi. Ali, moraš, govoriš mu. Ne i ne. Važno je za zdravlje, kad smo bolesni, moramo se potruditi izliječiti, da se ne bismo još više razboljeli. Ne! Ne želi da ga boli, ne želi da ga itko dira, ne želi biti u bolnici umjesto u školi! Tebi se srce lomi i tu večer guglaš postoji li kakva druga, blaža opcija… Postoji. U privatnoj poliklinici, ne u vašem gradu, a košta kao tri četvrtine tvoje plaće. Rezerviraš termin.
Scena četvrta (starost cca 20 godina). Dijete je dobilo prvi auto. On je onaj koji u kolonama koje se vraćaju s mora juri zaustavnim trakom dok druge budale idu mic po mic. On je onaj koji vidi znak prestrojavanje u desnu traku zbog radova, ali ide dokle god može u lijevoj, jer njemu se žuri, ovi drugi se svi samo vozikaju. On je onaj koji izazove sudar jer nije mogao dočekati da ga netko pusti da se priključi glavnoj cesti, jer nema smisla čekati. A ti mu onda platiš kaznu koju on odbija platiti jer smatra da nije kriv. Ali, eto, zbog mira, da se ne uzrujava previše, znaš da je uvijek u nekoj žurbi.
Krivi smo mi
Shvaćaš? Shvaćaš. Samo je pitanje priznaješ li sebi ili ne. Jer uvijek se sve može na neki način opravdati. Njemu se stvarno žurilo. On je stvarno gladan. On stvarno ne voli da se prčka po njemu. I sve je to legitimno. Ali živimo na ovom svijetu na kojem živimo, među drugim ljudima, s raznim obvezama i neočekivanim situacijama. Nekad jednostavno treba stisnuti zube i pretrpjeti – glad, iščekivanje igračke, nelagodu, čekanje u koloni. Jer život nisu Youtube shortsi da samo svajpaš dalje. Život je i stiskanje zuba i trpljenje.
I sigurno će sad biti onih koji će reći – ali ja ne želim da moje dijete na ovom ludom svijetu prepunom nepravde i ludosti i opasnosti i drame još i trpi. Razumljivo, voliš svoje dijete. Ali ne govorimo o trpljenju prikivanja na križ niti zlostavljanja. Naravno da ne moraju trpjeti uvrede u školi, niti mora trpjeti da ga lokalni bully svaki dan šamara i uzima mu novac. Govorimo o trpljenju koje je više – strpljenje. Govorimo o tom da ne mora sve biti sad i ne mora sve biti lako.
Govorimo o tome da se kod doktora može čekati bez 18 crtića na ekranu - jer, svi čekaju. Govorimo o tome da se ne mora skakati drugim putnicima po glavi ako se malo duže voziš autobusom. O tome da ako moraš ići vaditi krv, ideš vaditi krv - jer moraš, zbog zdravlja. O tome da prijeđeš preko nekih manjih ludosti profesorice ako te to izravno ne vrijeđa - stisneš zube i ne sazivaš odmah Vijeće samo zato što misliš da ima pik na tebe, pa ti je oduzela bod koji si mogao imati.
Čitala sam jednom knjigu koja počinje riječima „Život je težak.“ Tada me to baš bilo iznenadilo. Nije li život pjesma? Ono, trčkaranje po livadi, leptirići, baloni od sapunice, travka u ustima. A onda sam shvatila – život može biti trčkaranje na livadi, ali nitko ti ne kaže da te dok trčkaraš neće ubosti pčela. Ili da nećeš zapeti za skriveni kamen i razbiti se. I onda stisneš zube dok splasne oteklina ili zaraste rana, pa možeš dalje trčkarati.
Počni s malim stvarima
Već prije one prve scene počni malo po malo odgađati stvari. Dobit će keks za dvije minute. Upalit ćeš telku za 5 minuta. Ručak će biti gotov za 10 minuta. To je vrlo malo stiskanja zuba, ali je početak. I učenje za kasnije.
Izbjegavaj instant zadovoljenje želja
Teško je čuti da je dijete gladno. Da, ali je li stvarno i istinski toliko gladno da će se srušiti u nesvijest? Nije. Ja li gladno toliko da će doslovno umrijeti od gladi? Nije. Želi li stvarno jako, jako igračku? Želi. No, znaš da ga se prijatelj neće odreći ako nema igračku kao on. Dobit će. Strpljen – spašen. Nije narod lud kad to kaže.
Priznaj da može biti teško
Znaš da je teško, i tebi je nekad teško. Pa priznaj to. Nemoj lagati da je lako i kako ti to možeš?! Možeš jer je na vrijeme naučeno (ako je?). Priznaj djetetu da je teško, priznaj da bi i tebi bilo teško obaviti pregled, ali da je to nešto što se mora i da ćeš biti jako ponosna na njega kad to odvali. Hvali ga kad vidiš da je usvojio barem djelić te nove vještine „stiskanja zuba“.
Vježbaj kroz igre
Društvene igre su sjajan način za naučiti čekati. Sjajan način za naučiti da nije uvijek sve po tvom. Sjajan način za naučiti da možeš biti korak do kućice, a onda se najednom moraš vratiti na početak puta.
Pretvori sve u pozitivno iskustvo
Čekanje i (s)trpljenje nije kazna za tvoje dijete. Niti negativno iskustvo. Prije svega drugog moraš ovo izbrisati iz svojih uvjerenja. Prekrižiti. Dijete traži, a ti si tu da odrediš što je najbolje. Da pričeka ručak, pričeka rođendan, stisne zube za pregled. Dijete ne može vidjeti cijelu sliku – ti si tu da mu je otkriješ. Ti si tu da ga naučiš da je važno strpjeti se. I da mu ukažeš na to da nakon stiskanja zuba dolazi zadovoljština, i to još slađe. Jer taj ručak je još slasniji ako ga pričekaš koju minutu duže. Sladoled za nagradu nakon pregleda je najbolji na svijetu. Čekanje na uključivanje u promet je genijalno – jer ne napraviš sudar i ne dobiješ kaznu.
Jer život nije YT shorts da sve nelagode samo svajpaš. I ne želiš da ti dijete bude onaj kojeg svi mrze jer se gura ispred bakica preko reda i u zaustavni trak - jer je gladan, jer ne želi, jer...
