Zašto ljudi ne putuju?

Poznajem dosta ljudi koji nisu nikamo putovali. Dok su bili djeca roditelji ih nisu vodili na put, a sada kada imaju vlastitu djecu, ponovno nikamo ne putuju. 

A putovanje je izvrsna stvar. Čim prijeđemo granicu sve postaje drugačije – kuće su drugačije, sela su drugačija, gradovi su drugačiji, priroda je drugačija, ljudi su drugačiji. Mogu se vidjeti znamenite crkve i palače iz prošlosti, mogu se posjetiti muzeji s najvećim postignućima ljudskog duha, mogu se vidjeti planine, vodopadi i obale kakve mi ovdje nemamo, mogu se jesti čudna jela i pića, mogu se doživjeti susreti s novim i drugačijim ljudima…

Pa zašto onda ljudi ne putuju?

Nemaju novca, reći ćete odmah. Ali posvuda ima već tako jeftinog smještaja da vam je jeftinije nego doma, a osim toga, već na dan vožnje nalaze se Venecija, Beč, Postojna, Budimpešta – pa ipak ljudi nisu nikad tamo bili. A da i ne govorim da svako od tih putovanja stoji manje nego mjesečna rata za mobitel…

Moja kći je za lektiru nedavno čitala hrvatske narodne priče, a među njima je bila jedna o ljudima koji su otputovali u nepoznatu zemlju. Na ulasku u nju bili su upozoreni da je tamo kamenje čarobno – tko ga ponese sa sobom kući, kajat će se, a kajat će se i onaj koji ga ne ponese. Nitko se od putnika nije usuđivao dirnuti takvo začarano kamenje, osim jednoga koji nije mogao odoljeti i strpao je jedan kamenčić u džep. Kad se vratio kući, otkrio je da se kamen pretvorio u dragulj. Upozorenje se tako pokazalo istinitim – oni koji nisu uzeli nijedan kamen kajali su se jer su se mogli obogatiti, a kajao se i onaj koji ga je uzeo – jer nije ponio više s putovanja.

Tko putuje, kajat će se, ali će se kajati i tko ne putuje

Meni se čini da je tako sa svakim putovanjem. Kada odemo u stranu zemlju, sve ono što je ondje obično, nama je neobično. Ondje možemo vidjeti neobične stvari, doživjeti razne pustolovine, steći prijatelje ili naći čak i ljubav – a kada se vratimo, to će biti dragulji u našem sjećanju. I ti će nam dragulji izazivati patnju jer će nam biti žao što ih nismo skupili više, i što više ne možemo biti ondje daleko gdje smo bili sretni, makar i samo na čas.

Čovjek koji ode na put nikad se zapravo više ne vrati s tog puta, barem ne posve. Uvijek negdje ostane dio njega, u tim prostranstvima, u velikim gradovima, među dragim prijateljima koji su se raspršili po svijetu i više se ne mogu sastati. Mislim da su ljudi koji ne putuju toga svjesni – da znaju da se preko obzora skrivaju divote koje će im otkriti da njihov život ovdje nije tako savršen i besprijekoran, da na svijetu postoje tisuće novih i nezamislivih mogućnosti.

Ljudi ne putuju jer se boje da će se suočiti sa samima sobom, da će se sresti neznano negdje – a taman su si doma sve uredili da se uspješno izbjegavaju.

Da završim – tko putuje, kajat će se, jer će poslije zauvijek biti tužan što se vratio. Ali kajat će se i tko ne putuje – jer nikad neće otkriti kakav je mogao postati.

Pa zar nije šteta djecu zakinuti za tu spoznaju? Pa što košta, da košta!