Ulaznica za Arenu u Veroni je toliko skupa da vam neću ni reći koliko košta, a Gardaland je jedva nešto jeftiniji, tako da je naša obitelj za par dana na Lago di Garda potrošila višegodišnji budžet za ljetovanje – ali djeca su stekla sjećanja za cijeli život, što je neprocjenjivo
Zašto je dobro putovati s djecom? Recimo, djeca u stranoj zemlji dožive kulturni šok. Moje se kćeri kesure ispred supermarketa u Italiji. Kad ih pitam što je smiješno, kažu mi da su upravo s motora sišla dva, recimo to politički korektno, gay mladića. Gledam u tom smjeru i vidim dva tipična Talijana: masne zalizane kovrčice, nizovi ogrlica i narukvica, bijele majice i hlače... „Gledajte“, kažem ja kćerima, „to su vam Talijani. Ne mora vam to ništa značiti. Svi tako izgledaju.“
Ili stranci dožive kulturni šok kad vide vašu djecu. Sin voli kazalište pa smo otišli u Arenu u Veroni na operu (da, onu istu kamo idu naši ministri). Sjedala su dosta uska jer su u antici ljudi bili mršaviji, pa me stoga stalno gost iza trkao koljenom – poveliki Nijemac od kakvih se uglavnom i sastojala publika. Da prekinem njegovo ispričavanje, počeo sam s njim pričati, a nakon nekog vremena pokazalo se da misli da smo sin i ja Talijani.
„Ne, mi smo Hrvati“, rekao sam mu, zbunjen tim više jer smo razgovijetno pred njim govorili hrvatski.
„Hrvati?“, začudio se. „Izgledate kao Talijani.“
Putovati, dakle, možete i da biste sami doživjeli kulturni šok. Ali ova priča ipak nije o tome na koji način Nijemci zamišljaju Hrvate, a Hrvati Talijane. Ova je priča o tome da s djecom treba putovati. Ulaznica za Arenu u Veroni je toliko skupa da vam neću ni reći koliko košta, a Gardaland je jedva nešto jeftiniji, tako da je naša obitelj za par dana na Lago di Garda potrošila višegodišnji budžet za ljetovanje – ali djeca su stekla sjećanja za cijeli život, što je neprocjenjivo. Da budem iskren, nije se meni dalo četiri sata slušati Verdijeva „Nabuca“, niti mi je bio ideal isprobati adrenalinsku turu u lunaparku za mazohiste, a da o guranju pod lažnim Julijinim balkonom i ne govorim, ali beskrajno griješe roditelji koji djecu nikamo nikada ne vode.
Mislim, ako se nema – nema se. Ali znam mnoge koji itekako imaju, a i one koji imaju sigurno za put do Graza ili Postojnske jame, ali nikada nikamo ne idu jer nemaju volje i znatiželje. Naravno da s djecom putovati nije lako: već na obilaznici će vas pitati jesmo li stigli, mrvice iz auta skupljat ćete još mjesecima i provest ćete više vremena u McDonald'su nego u galeriji Uffizi, ali, vjerujte mi, to je samo njihova finta – krajičkom oka upit će slike starih majstora, Paladijeve vile i korintske supove i zauvijek pohraniti u riznicu srca, zajedno s mirisima restorana brze hrane uz autoput i licima mladih stranaca i strankinja.
A što se mene tiče, idući put ću se u Njemačkoj kretati više oko kolodvora i štandova s kebabom, a manje po operama, da ne razbijem slučajno domaćinu koju predrasudu.
