Za pričest mobitel, za krizmu laptop... Imam bolju ideju!

Kako sve u prirodi ima svoj ciklus, tako iza posnih korizmenih dana slijede raznorazne fešte. Prvo Uskrs, zatim mali Uskrs, a ovo je razdoblje poznato i po pričestima i krizmama. Restorani se rezerviraju godinu dana unaprijed, janjci se likvidiraju naveliko, šiju se haljine po mjeri, sastavljaju se liste uzvanika, naravno svi su oni zvali nas, pa sad nije red ne pozvati rođakovu strinu jer baš su njene torte najbolje.

A dječica na vjeronauku skupljaju bodove za primanje sakramenata i sastavljaju svoje liste želja... Od kuma ovo, od roditelja ono, od bake aha još i to. Nisu ni izašli kroz crkvena vrata, a već se zivkaju na netom im uručene mobitele, iPHONE, razmjenjuju igrice za darovane tablete, laptope ili fotografiraju obiteljske portrete upravo primljenim fotoaparatima i zbrajaju u glavi koliko su eura, a koliko kuna "zaradili". Onda slijedi natjecanje. Više, bolje, skuplje, sjajnije, novije...

Svetost je ustuknula pred darovima

Osobno sam vjernik, nisam katolik. Ali nekako sumnjam da je Isus sve to opisano imao na umu propovijedajući ljubav, skromnost, davanje i zahvalnost. Nazočila san svečanostima na gore navedenu temu i osjetila svetost trenutka kad se uzbuđena i pomno uređena dječica tiskaju jedno do drugog u prvom redu crkvenih klupa čekajući svoj red da prime sveti dar. Svetost nažalost brzo ustukne pred šarenilom darova, mamama koje se natječu za ljepšu frizuru ili raskošniji nakit na proslavi i bogatim stolom koji nije ogledni primjerak "umjerenosti u jelu i piću".

Što nam dakle nakon proslave primanja sakramenta ostaje – tanjuri osušenih kolača, brdo neopranog suđa, popis restoranskih, frizerskih i krojačkih troškova, komentari na račun rodbine i njihovih "najnovijih hitova", vrećice zlata i digitalne tehnike – a istinska sreća i punoća duše proizašla iz vjere? Zaboravljena negdje između kutija i iskidanih ukrasnih papira u restoranskom kontejneru.

Uljepšajmo dan drugima

Primjećujući svakodnevno ljude koji nemaju što jesti ni obući i njihovu djecu koja u dva broja prevelikim cipelama idu u školu jer su te ostale od starijeg brata i nema se za nove, mislim da našoj djeci možemo i moramo dati bolje od sebe. A ako ikad postoji odlična prilika za to, onda je to baš u vrijeme primanja svetih sakramenata. Pokušajmo nešto, manje trošenja – više doniranja, manje primanja – više davanja. Pa evo par skromnih ideja kojima možemo ne samo obogatiti sebe i pružiti primjer nasljednicima, nego uljepšati dan i olakšati svakodnevicu onima kojima je to potrebno.

Hajdemo kolače i hranu preostalu nakon proslave odnijeti u najbliži starački dom, sestrama koje su dežurne tu noć na hitnoj pomoći, djetetu iz razreda koje nema za školsku užinu ili ih ostaviti u pekari koja provodi akciju "kruh za poslije".

Hajdemo umjesto slavljenika za dar uplatiti prilog nekome tko je bez posla, krova nad glavom, saznanja da će sutra imati što jesti, a prvopričesniku čestitati što je svojim darom nekome pomogao. Bilo tko od nas može se odjednom naći na "drugoj" strani. 

Hajdemo dan prije proslave s djecom otići u najbliži Crveni križ i pokloniti preraslu odjeću i zaboravljene igračke dalekim nepoznatim prijateljima. 

Foto: Jadranka Alač, dipl. iur.

Hajdemo predložiti djeci da pomognu udrugama djece sa smetanjama u razvoju darujući im svoju slikovnicu ili koju kunu od iznosa primljenog za proslavu sakramenta. 

Hajdemo organizirati akciju sađenja cvijeća ili stabla za proslavu svetog čina – nečega što će rasti i razvijati se zajedno s djetetom i njegovom vjerom. 

Dajmo djeci zahvalnost i ljubav

Hajdemo očistiti od smeća naš kvart ili najbližu livadu jer ćemo tako očistiti i dušu. 

Hajdemo se dogovoriti s uzvanicima da svi zajedno kupe slavljeniku samo jedan dar – tečaj stranog jezika, godišnju kartu za bazen, da ga počaste izletom u najbliži nacionalni park ili odlaskom na koncert, predstavu, da ih naučimo cijeniti doživljaje, prirodu, ljude, talente, ne stvari. 

Hajdemo ih podsjetiti koja je blagodat imati tekuću, pa još i toplu vodu, vodokotlić, grijanje i krevet s madracom.

Hajdemo ih zamoliti da se barem dva dana kada obuvaju svoje skupe tenisice sjete svih svojih vršnjaka koji hodaju u iskidanim, ako ikakvim, cipelama.

Hajdemo ih naučiti da starijoj susjedi koja živi na trećem katu pomognu ponijeti namirnice i pitati je za zdravlje.

Hajdemo biti tu za njih jedan dan bez sms-anja, fejsa, komentiranja postova, gledanja sapunica i pokazati im da nam je stalo da oni nauče pravi put.

Hajdemo im dati nešto puno sjajnije, ljepše i važnije od tehnike, zlata ili gotovine – dajmo im ljubav, zahvalnost i pomaganje. 
Svijet postaje bolji kad ih učimo da kroz život kroče manje ukrašeni darovima izvana, satovima, mobitelima, nakitom i dizajnerskom odjećom, a više obasjani darom unutrašnje svjetlosti. Da, vjerujem da je taj bolji svijet i Isus imao na umu.