Napokon je došao i taj dan, dan kada su se upoznali braco i seka. Nakon što smo se nas dvije izgrlile i izljubile pokazali smo joj malog bracu. Gledala ga je s izrazom čuđenja i zanimanja, vidjelo joj se na licu da joj ništa nije jasno
Znate li onaj osjećaj ushićenja i sreće kada Vam se ispuni želja koju žarko želite? Na tom valu sreće i ushićenja plovila sam i ja kada sam vidjela pozitivan test. Iako je bilo rano, odlučila sam tu sreću podijeliti sa suprugom, a naše pričanje i smijeh prekinuo je slabašni glasić iz druge sobe „Mama, mama“ odzvanjalo je hodnikom.
I dok sam se približavala sobi i krevetu u kojem je ležala moja kćer počeo me obuzimati osjećaj straha. Ona je u to vrijeme imala dvije godine i bila je sramežljivo i izrazito osjetljivo dijete, a takva je ostala i do danas. Iako je vijest da će dobiti seku (rekla sam joj da će dobiti seku Dunju jer smo oduvijek mislili da ćemo imati dvije curice iz nekog razloga) primila s veseljem, shvaćala sam da zapravo uopće nije svjesna promjene koja je očekuje.
Prvi mjeseci trudnoće brzo su prošli, tek s pokojim njenim pitanjem, uglavnom kad sam joj objašnjavala zašto idem kod doktora. Početkom drugog tromjesečja saznali smo i da nam umjesto seke stiže braco. Rastom mojeg trbuha rastao je i broj njenih pitanja. Sve češće je ljubila i mazila trbuh, a posebno ju je veselilo kad bi ju braco „mazio“ iz trbuha. U posljednjem tromjesečju počele su i naše zajedničke pripreme, pregledavala je svoju odjeću iz vremena kada je bila beba i govorila što će dati braci da nosi. Birala mu je čarapice i benkice. Pripremila mu je i svoja kolica. Uživala je u tim pripremama jednako kao i ja.
Ulaskom u deveti mjesec trbuh je poprimio zadivljujuće razmjere, a moje kretanje ograničenije. Dora je postala svakim danom sve nestrpljiva i često je pitala kada će joj doći braco i što će joj donijeti.
Dočekala bracu s temperaturom i upalom uha
Zadnje tjedne puno smo pričale o bracinu dolasku i kako će nam se svakodnevica i rutina promijeniti. Čitale smo slikovnice i slušali pjesmice o braći i sestrama, kako bi joj dolazak prinove pričinio čim manji šok. Jedne subotnje noći ležali smo tako u krevetu, Dora je nemirno spavala, često plakala i žalila se da je boli uho. I kako to obično biva, u trenutku kada sam ustala da joj donesem čaj pukao mi je vodenjak. Rekla sam joj da je braco odlučio upoznati svoju seku i da moramo ići u bolnicu. Baka i djed su je preuzeli i dok sam izlazila čula sam je kako mi viče "Mama, volim tebe i bracu".
Vid nam se ubrzo pridružio u 37. tjednu, dug 50 cm i težak 3090 grama! Njegov dolazak seka je dočekala s temperaturom i upalom uha. Dan kada smo trebali biti otpušteni iz bolnice dobio je žuticu, pa smo se umjesto uobičajena tri dana u bolnici zadržali deset. Taj period bio mi je izrazito težak jer nisam mogla biti uz svoje bolesno dijete, iako sam znala da je bake i djede maze i paze. Svaki puta kada bi mi ju dali na telefon napravila bi mi se knedla u grlu i morala sam uložiti veliki napor da se ne rasplačem. Rekli su mi da gleda bracine slike, da ih ljubi i da jedva čeka kada ćemo doći doma.
Napokon je došao i taj dan, dan kada su se upoznali braco i seka. Istovremeno sam se jako veselila tom trenutku i strahovala od reakcije. Nakon što smo se nas dvije izgrlile i izljubile pokazali smo joj malog bracu. Gledala ga je s izrazom čuđenja i zanimanja, vidjelo joj se na licu da joj ništa nije jasno. Prvih par dana bila je zbunjena i pomalo rezervirana, ali ga je ubrzo prihvatila i počela mi pomagati u mijenjanju pelena, kupanju i oblačenju brace. U par navrata prilikom presvlačenja na prematalici dogodila bi se nezgoda pa bi seka završila popišana, no nije braci to uzela za zlo. Bilo joj je sve to jako smiješno i zabavno.
Od lijepe igre do nesnošljive buke i dreke
Taj mirni period potrajao je do otprilike šest mjeseci Vidovog života. Čim se braco dočepao poda i postao mobilan počeo joj je uzimati igračke, čupati je, a sa rastom zubića i gristi. Kod mene se tada javio strah hoćemo li ih znati odgojiti da se vole i poštuju, da si ne naude ili da slučajno nekoga od njih ne zakinemo. S Vidovim rastom povećavala se i njihova interakcija
koja je postajala sve grublja. Od perioda lijepe igre ubrzo bi postala nesnošljiva atmosfera buke i dreke. Stanom bi odzvanjalo „mama počupao me“, „grize me“ „nemoj mi uzimat bebu“ s jedne i „mama, mama, mama“ isprekidano plačem i vriskom s druge strane kada bi ga seka gurnula ili mu nešto uzela iz ruke.
U nekim trenucima našli bi se pred zidom i ne bi znali kako dalje. Onda bi došla večer, vrijeme pred spavanje kada bi se naše dvije zvijeri pretvorile u umiljate ljubimce koji veselo i bezbrižno skakuću po stanu, ljube se i grle! U tako promjenjivoj igri prolazili su dani i tako je naposljetku došao i taj veliki dan, dan kada je i braco krenuo u vrtić. Sa svojih 19 mjeseci bio je prilično samostalan, velik, ali i mazan kao medvjedić. Razgovarala sam sa kćeri i zamolila ju da utješi bracu kada ga sretne na vrtićkom igralištu ako primijeti da je tužan.
Uspjeli smo!
Svi kojima dijete ide u vrtić znaju koliko je to emotivan period kako za djecu tako i za roditelje. Mogu s ponosom reći da je i nama i sinu taj period olakšala naša kćer i seka. Saznala sam to jednog jutra dok sam ih ostavljala u dežurnoj grupi kod tete koju sam prvi put vidjela. Teta se razveselila kada ih je vidjela zajedno i rekla mi: „Znači vi ste mama djevojčice koja čuva bracu na igralištu, drži ga za ruke i upoznaje sa svojim prijateljima.“
Srce mi je bilo veliko kao kuća, USPJELI smo vrištala sam u sebi od sreće. Kasnije su nam i naše tete potvrdile da je tome tako, da seka čuva i pazi bracu. Iako su doma i dalje uglavnom nemogući, svakim danom vrijeme koje provedu u lijepoj zajedničkoj igri se povećava. Nama je to dokaz da unatoč mnogim greškama koje radimo putem, ipak radimo i nešto dobro.
