Roditelji Kolumne roditelja 5574 prikaza 27. veljače 2014.

Umor, zbrka, plač, u trudnoći je sve normalno!

Aleksandra
Foto: Privatni album
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Normalno je plakati na reklame, plakati nakon buđenja radi krive riječi ili pogleda, histerizirati radi sitnica pa se onda zastidjeti same sebe pet minuta kasnije... Sve je to normalno i svega sam toga sve više sita. Situacija je duplo teža kada kraj sebe, baš kao ja, imate dvadesetomjesečnog dječačića

Opisat ću vam kako se osjećam kao mama i trudnica po drugi put. Pa eto, do prošlog sam se tjedna hvalila kako se osjećam super, kako me ništa ne boli, krećem se slobodno i bez imalo poteškoća. A onda se sjetila one dobre stare "bolje da si pregrizla jezik" jer od zadnje kontrole prošlog tjedna puno se toga promijenilo.

Umor mi se pojavi još dok ispijam svoju prvu jutarnju kavu. Čak sam u zadnje vrijeme bila sigurna da aparat za kavu ne radi više kave kao prije, jer moja je kava postala obojena mirisna vodica koja me nažalost više na razbuđuje. I tako od devet ujutro pa do podne mantram i sanjam da maleni ode na svoj popodnevni spavanac nakon ručka pa da se i ja zavalim na trosjed i odspavam svoju turu, što mi nekad uspije, nekad ne, ovisi o tome kako je moj stanar u trbuhu raspoložen - u zadnje vrijeme nikako pa se gura glavom, nogom, guzom, namješta, štuca i kao da namjerno radi sve te pokrete samo da me drži budnom.

Pa onda ležim. Ležim s rukom na trbuhu i razmišljam tako... O svemu. O tome kako me trudnoća ponovno promijenila, a tek sam nakon godinu dana od prvog poroda počela dolaziti sebi, kako mi je tijelo iscrpljeno, kako sam ja iscrpljena i pitam se kako ću moći dalje s dvoje. A onda ti baš ta ista guzica pod rukom koja ti ne da spavati namami osmijeh na lice svojim guranjem, kao da potvrđuje da će sve biti OK i nekako sve bude lakše.

Ne spavam po danu, a i noćni odmor je luksuz

Osim što ne spavam po danu i hodam ko zombi za Ianom, moram reći da je i noćni odmor također postao luksuz. Odavno ne spavam na trbuhu - mojoj omiljenoj poziciji, već se premještam s boka na bok i ujutro se probudim sva pokočena. Barem svaku drugu noć završim igrom slučaja na leđima i to je doslovno moja noćna mora jer se iz te pozicije ne mogu dići pa onda izgledam ko kornjača na leđima, pokušavajući izvesti nemoguće. Neku noć sam se i gušila jer u toj poziciji ostanem bez zraka. Probudila sam se s osjećajem kao da netko leži na meni, a onda u panici skočila gore dok me u bedru istovremeno uhvatio grč toliko jak da me savio pa sam po prvi put nakon ne znam koliko vremena licem dotaknula koljena.... a onda se ujutro divila sama sebi kako sam i dalje sposobna raditi akrobacije čak i s trbuhom od devet mjeseci.

Kako spavate u trudnoći? Uključite se u raspravu na forumu i podijelite svoje iskustvo s drugim trudnicama!

Grčevi u nogama su jako neugodni i svaka trudnica koja ovo čita zna o čemu pišem. Magnezij je po tom pitanju puno pomogao, ali u zadnje vrijeme ne pomaže ništa protiv onih koji se javljaju u bedrima i preponama. Ali sve je to normalno, pogotovo sad pred kraj... Pred kraj je uostalom normalno sve, normalno je plakati na reklame, plakati nakon buđenja radi krive riječi ili pogleda, histerizirati radi sitnica pa se onda zastidjeti same sebe pet minuta kasnije... Sve je to normalno i svega sam toga sve više sita. Hormoni se zaista znaju našaliti s nama, našim osjećajima i ponašanjem, ali jednostavno ne možemo protiv njih, a malo je onih oko nas koji će nas razumjeti ili barem pokušati.

Ian ne želi da ga se tretira kao bebu

Aleksandra | Author: Privatni album Foto: Privatni album

Situacija je duplo teža kada kraj sebe, baš kao ja, imate dvadesetomjesečnog dječačića. Neznam ni kako ga nazvati jer beba više nije, a vjerojatno baš to doprinosi i situaciji u kojoj se on trenutno nalazi jer je postao mala tvrdoglava mazga koja želi sve po svojem, histeriziranje je dio igre koju igramo, bacanje po podu, lupanje glavom u zid... Ne dozvoljava da ga se tretira kao bebu, već ide svojim putem misleći da je bacanje s trosjeda OK, a o ostalim akrobacijama od kojih me svaki put doslovno ulove trudovi da i ne pričam. Sve je to normalno za ove njegove mjesece i kako god si ne pokušavam uzimati srcu, zaboli me svaki put kada ga vidim u tom stanju gdje je teško pomoći mu, a istovremeno tražiti vlastiti unutarnji mir bez da povisim ton.

Jeste li trudni, a već imate malo dijete? Uključite se na naš forum!

Desi se da ponovim jednu te istu stvar pet, šest puta na lijep i fini način, a onda planem baš poput bombe i izderem se, a kasnije mi bude žao kada vidim da na taj način jedino mogu funkcionirati neke stvari. Nakon pet minuta pa se spustim na njegov nivo u pravom smislu te riječi, tj. na koljena i pokušavam tim plavim okicama objasniti da to nije u redu što radi, nakon čega slijedi pusa koju dobijem samo nagovaranjem i vjerojatno se ista ta scena njegovog histeriziranja ponovi za nekih sat vremena i tako u krug iz dana u dan. Ali tješim se da će proći... Sve ta zbrka u zadnje je vrijeme popraćena i lažnim trudovima koji me svaki put iznova podsjećaju na ono što me čeka i svaki put me ta mala doza boli podsjeti da nekako nisam spremna na sve ono što me čeka iako uporno odbijam razmišljati o tome.

Druga trudnoća je lakša, ali to ne znači da se ne bojim

Prva trudnoća je psihički i fizički bila teža. Psihički jer sam se uz hormone i ostale neugodnosti borila i sama sa sobom - sa svojim strahovima. Bojala sam se onoga što me čeka iako nisam ni sama znala čega se bojim. Slušala sam tuđe priče, iskustva lijepa i ružna, a uvijek bi mi se u mozak usadila samo ona ružna pa bi sitne noćne sate provodila blejeći u plafon razmišljajući o tome, radeći si filmove u glavi, zamišljajući najružnije scenarije da bi na kraju i proživjela porod kakvog sam se bojala. Jesam li ga sama izazvala svojim mislima, strahovima i sama pridonijela da stvari idu tako, da se moje tijelo nađe u totalnom grču koje se ne može nikako opustiti, sigurna sam da jesam, ovoga puta sam sigurna da ne želim isto.

Sada je psihički puno lakše iako to ne znači da se ne bojim. Porod je za mene istovremeno bio jedan od najgorih i najboljih dana u životu. Ulazila sam na vrata iza kojih nisam znala što me čeka, na koji ću način sve to izdržati i u kakvom stanju ću izaći na njih. Izašla sam kao najsretnija žena na svijetu - kao mama usprkos svemu što se iza njih dogodilo. "Zaboraviš sve", kažu, ali nije istina... Pamtiš svaki detalj, svaku riječ, dozu boli... Ja to ne mogu zaboraviti iako je tren kad sam naše zlato uzela u ruke izbrisao sve ono loše, ipak se uvijek sjetim koliko je patnje trebalo do tog čarobnog trenutka.

Pokušavam biti pozitivna

Ovaj put sam spremna od prvog dana na ono što me čeka i psihički je lakše jer znam manje više kroz što ću proći i moji strahovi i sumnje ako se ponove i ovog puta neće pomoći baš kao što nisu ni prvi put. Pokušavam na porod gledati na neki drugi način, u biti čak ni ne želim razmišljati o njemu iako me svaki lažan trud svaka bol u tijelu podsjeti na nj. Ali kao što sam napisala, pokušavam biti pozitivnija, barem sada kada još nije vrijeme da se skupim u sebe. Kada dođe vrijeme i kada ću skupljati svoju torbu za bolnicu u trudovima sigurno ću razmišljati drugačije, ali za sad ne želim provesti preostalo vrijeme plačući nad trbuhom i zamišljati najrizičnije scenarije.

Fali do kraja nekih dvadeset dana i za razliku od prve trudnoće koja nikako nije prolazila, ova je doslovno proletjela. Uz sve ono što radim dok je Ian kraj mene i zaboravim na maženje trbuha, na slušanje opuštajuće muzike, a s bebom u trbuhu do sad nisam progovorila ni riječi. Ne osjećam se lošom majkom radi toga, jednostavno ovu trudnoću proživljavam drugačije, uz neki ubrzani tempo. Iako sam ovu trudnoću proživjela na sasvim drugačiji način, ne znači da nisam uživala u njoj. Jesam u punom smislu te riječi i sretna sam radi toga.

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.