Dok sam čekala da mi ga vrate i da čujem kako je prošlo, mislim da sam ostarjela najmanje pet godina. Imao je manje krvarenje u mozgu, ali je spuštena usnica vjerojatno nastala zbog položaja ruke još u trbuhu. Sve to je zbilja bilo previše za mene punu hormona, tako da su se stanja sreće i tuge tih nekoliko dana tamo izmjenjivala skoro iz sata u sat
Marko i ja smo ostali u bolnici šest dana jer je dobio žuticu. Osim toga imao je upalu suzne žlijezde, nekoliko rodinih ugriza i spuštenu usnicu dok je plakao. Za razliku od ostalih beba u sobi, on je izgledao kao da je prošao zbilja pakleni porod. Siroto moje dijete. Ništa od toga srećom nije strašno i trajno, upala oka je prošla dok nismo došli kući, kao i žutica. Rodini ugrizi su izblijedili, pa nisu tako jako vidljivi, vide samo kada plače.
No, ono što me je zbilja bilo užasno uplašilo je bilo pitanje pedijatrice primjećujem li kako se usta moga sina krive dok plače? Kako mi je to prvo dijete, meni je to izgledalo kao normalna novorođenčetova grimasa i nisam obraćala pažnju. Kad su mi rekli da ga vode na UZV mozga, pretrnula sam. Onda sam uz svu onu silnu ljubav doživjela i najveći strah u životu.
Dok sam čekala da mi ga vrate i da čujem kako je prošlo, mislim da sam ostarjela najmanje pet godina. Imao je manje krvarenje u mozgu, ali je spuštena usnica vjerojatno nastala zbog položaja ruke još u trbuhu. Sve to je zbilja bilo previše za mene punu hormona, tako da su se stanja sreće i tuge tih nekoliko dana tamo izmjenjivala skoro iz sata u sat.
Prvi dan s bebom bio je komičan
Kad smo dobili otpusnicu, nisam više mogla dočekati da konačno moja beba i ja dođemo doma i krenemo se upoznavati. Taj prvi dan je bio komičan. Toliko smo se unijeli u promatranje našeg malog zlata da smo zaboravili pripremiti prematalicu i sve za presvlačenje.
Marko se naravno prvo upiškio do vrata. Trebalo nam je neko vrijeme da ga presvučemo jer ipak je to nešto što radimo prvi put kod kuće, a ništa pripremljeno nismo imali. On je to junački podnio. Isto kao i tata. Do kraja dana je bezbrižno spavao, uglavnom na dojci, sa svojim mali grimasama potpuno nesvjestan kaosa kojeg je izazvao.
Ni prva noć nije prošla bez drame, naravno s moje strane. Makar je sve bilo okej, ja sam cijelo vrijeme gledala kako i diše li. Sjećam se da sam ga u jednom trenu u tko zna kojem satu prodrmala jer mi je izgledao kao da ne diše. I naravno da sam ga probudila. Ha ništa, hajmo ispočetka nunati i dojiti, nema spavanja.
Idući dan smo imali prvi posjet patronažne sestre. Teta Darinka je definitivno moja najveća potpora što se dojenja tiče. Ohrabrivala me i kad sam sama sumnjala u sebe, uglavnom zbog neznanja i loših savjeta koji su vrijedili prije 30-ak godina. Maloga je taj dan izvagala, okupala i pogledala osnovne motoričke radnje i njegove primitivne reflekse. Moje malo majmunče je bilo okej, a u ta 24 sata kod kuće je 150 g. Sreća do neba!
Kako je još uvijek bio malo žut i uspavan, naši su podoji tih prvih tjedana bili beskrajno dugi. Osim što je često tražio, još je duže trajalo jer je uglavno zaspao svaki put, a probuditi ga je bilo teško. Imala sam osjećaj da po cijele dane samo dojim. I to mi je bilo baš naporno. Zbog ragada koje nisu zarasle podoji su bili i jako bolni. Nisu mi pomogli ni šeširići, ni izdajalica jer Marko nije htio sisati kroz to. Tako da sam stisnula zube, trpjela i mantrala sama sebi „sve bu to prošlo“.
Imala sam veliku sreću što sam tih prvih tjedana imala pomoć svih oko sebe, najviše supruga i mame, koji su preuzeli brigu oko svega tako da sam se mogla posvetiti malome i sebi.
