Trebamo li se svađati pred djecom?

Netko mudar i pametan odavno je rekao da tamo gdje nema svađe nema vjerojatno ni ljubavi, što smo kao djeca brutalno opjevavali stihovima: "Tko se tuče taj se voli!". Naravno da bilo koji oblik nasilja ne podržavamo, ali činjenica je da već u osnovnoj školi dečki za kosu vuku baš one curice koje im se sviđaju. Od kolijevke do groba obrasci ponašanja zapravo su poprilično slični, uz male prilagodbe okolnostima do kojih nas život dovodi.

Dakle, u školskoj klupi, srednjoškolskoj, fakultetskoj ili bračnoj vezi osnove spajanja i odvajanja leže na istim temeljima pa svađe i prepirke sa svojim partnerom u braku doživljavam kao nešto normalno, na neki način i zdravo.

Na kraju krajeva, nerijetko sam u svađi sama sa sobom, a kako ne bi bila s nekim s kim sam odabrala svaki dan dijeliti krov nad glavom, kredite i toplu (ponekad i hladnu) postelju. E sad, kad dođe dijete, doista se sve promijeni. Vrijeme, koje je ranije bilo rezervirano isključivo za nas, vrijeme za intimnost, izlaske, naše vrijeme, sad je vrijeme koje je uglavnom posvećeno djetetu.

Želim da dijete upozna sve emocije

Navečer kad bi možda bio neki trenutak za nas, najčešće umremo od umora ili od straha da on opet neće spavati po noći pa je dobro iskoristiti za san svaki sat u kojem je dječak sklopio oči. I tako se malo pomalo, u tom prekrasnom procesu roditeljstva izgubimo mi. I to je sasvim u redu. Roditelji i jesu tu da se prilagode tim malim bićima koja srca ispunjaju nevjerojatnom brzinom i svjetlošću. No, što je s trenutcima kad dolazi do svađa i naših potreba (koje nisu prestale jer smo postali roditelji) ? Treba li u potpunosti skrivati od djeteta i praviti se da je uvijek sve savršeno ili je dobro pokazati da je život i ovo i ono?

Recimo, primijetila sam da naš D umire od smijeha kad vidi da se suprug i ja poljubimo. Ne znam zabavlja li ga zvuk poljupca ili osjeća emociju, ali njemu je to užasno smiješno i kad god ga želimo razveseliti to je naš trik koji uvijek pali i to me baš raduje.

S druge strane primijetila sam i kako pozorno promatra kad je u kući svađa ( ponekad se i tome smije) pa sam više puta razmišljala o tome da sve stavimo pod tepih i razgovaramo nekad kad dijete spava ili bilo kad drugo kad ne vidi da nismo u najboljim odnosima u tom trenutku. Ne znam što stručnjaci kažu po tom pitanju, ali meni se čini da možda doista nije loše djetetu pokazati da postoje i dani u kojima se mama i tata ljute jedno na drugog jer i ljutnja je emocija.

Naravno da ne zagovaram da dijete prisustvuje bilo kojem obliku nasilja ( ako ga ne daj Bože u kući ima), ali ove normalne razmirice su isto raspon emocija s kojima se valja upoznati jer na kraju krajeva srest će ih u životu. Srest će ih već sutra dok se sa svojim malim prijateljem bude igrao pa oboje požele voziti isti autić, a da ne govorimo o vrtićkim, školskim i drugim svađama koje će sve proživjeti.

Najveća mi je želja da jednoga dana moje dijete bude emocionalno stabilno i zrelo jer mi se to čini beskrajno važno kao poligon za sve ostale uspjehe. Voljela bih da bude netko tko se zna izboriti s problemima, veseliti uspjesima, radovati ljudima i zauzeti se za sebe kad je potrebno, a da bi to postao nekako mi se čini da smo mu dužni pokazati paletu osjećaja.

Neka zna da postoje i suze i tuga, ljutnja i strah, poljupci i zagrljaji, osmijesi i radost... Jer, one varijante: "Živjeli su skupa sretno do kraja života" , kad odrasteš i shvatiš što to sretno znači, idu na živce.

Gdje nema svađe, nema ni ljubavi

U prilog tome, završit ću s mamom, koja me se beskrajno dojmila, a koju sam jučer srela u jednom trgovačkom centru. Dakle, susrele smo se u dječjoj igraonici u koju je ona ušla s četvero djece, svo četvero njezino, djevojčica četiri godine i tri dječaka starosti tri godine. Curicu je rodila samu, a dečki su trojčeki. Trebam li opisivati da se jedan penjao na vrata, drugi se tukao s curicom, a treći je ležao na podu i plakao. Pritom se vidi da su to uredna djeca s kojom se radi i bavi, a kroz kratki razgovor da se zaključiti da je u pitanju posvećena majka.

Nadalje, objašnjava mi kako je i prvu i drugu trudnoću bila na potpomognutoj oplodnji pa je očekivala da bi je mogli zateći dvojčeki ili trojčeki. U trenutku kad se svo četvero bacilo na pod i počelo vrištati, pojavljuje se tata i jednog po jednog smireno stavlja u gigantska kolica i oni s osmijehom odlaze: "Mi smo dugo čekali djecu i nama je sve to u redu, veselimo se svakom danu s njima!".

Sigurna sam u to, kao i u to da ponekad i ta divna mama i taj divni tata moraju puknuti, poslati jedno drugog na krasna mjesta i da zbog toga njihovi predivni patuljci neće biti loši ljudi jer kako sam započela, tako ću i završit - gdje nema svađe nema ni ljubavi. Ne možemo ih zaštititi od svega i staviti u stakleno zvono jer će prije ili kasnije izaći na ulicu gdje će im netko nabrojati svu rodbinu po redu, gdje ce susresti nervoznu prodavačicu, gdje će im prijatelj okrenuti leđa, gdje neće biti nekoga tko se uvijek bavi njima, gdje će se morati boriti sami za sebe.

Upravo zbog toga mi se čini da je naša dužnost pripremiti ih koliko god možemo, staviti na njih dovoljno opreme da se mogu nositi sa silinom emocija koje ih čekaju u životu. I zato, drage žene i muževi, pošaljite svog partnera još danas onako s guštom na neko prosto mjesto, dignite glas, ali se poslije svakako ne zaboravite zagrliti, poljubiti i voljeti najsočnije što umijete. Sretno nam svađanje i mirenje!