Primjećujemo na ulici jedna druge, smješkamo se kao da se od nekuda ili odavno poznajemo, ponekad si klimnemo glavom ili diskretno mahnemo kao da smo dio nekog tajnog drušva. Ovisno o fazama trudnoće i aktualnim dilemama, počinje i primjećivanje odjeće, kolica, djece koja eto, baš odjednom postanu jako slatka
Mislim da smo sve doživjele taj fenomen - kada si trudna, svi oko tebe su odjednom trudni. Ustvari je ful zabavno kako primjećujemo na ulici jedna druge, smješkamo se kao da se od nekuda ili odavno poznajemo, ponekad si klimnemo glavom ili diskretno mahnemo kao da smo dio nekog tajnog drušva. Ovisno o fazama trudnoće i aktualnim dilemama, počinje i primjećivanje odjeće, kolica, djece koja eto, baš odjednom postanu jako slatka i imamo im toliko važnog za reći poput "ma tko ima lijepe plave okice... ma tko?"
Čudo je što se sve s nama stigne dogoditi tijekom tih devet mjeseci... osim što postanemo osjetljive na plave okice, u stanju smo u nekoliko tjedana pregledati sve sezone serije 'Seks i grad', oba filma pa još malo starih romantičnih filmova, odjednom primjećujemo modu za klince, a hrana više nije u funkciji "kad god, brzo i jednostavno" već "zdravo, bogato i... koliko i kad hoću!" I uskoro primjetite da više ništa nije isto. E kad do toga dođe – svi oko vas već su to odavno primjetili.
Kao i svaka nova trudnica, htjela sam naći pravo vrijeme za objavu sretne vijesti – prijateljima, obitelji, kolegama u uredu... I to prije nego se primjeti ili sazna iz nekih drugih izvora i od nekih drugih ljudi. Jer, kada jednom krene informacija, svako taktiziranje, biranje pravog načina i trenutka biti će uzaludno. Na početku nisam znala kako bi tu informaciju uopće oblikovala u rečenicu. Još sestri i roditeljima kako tako, no kad je došlo vrijeme da kažem frendicama... Da li je uopće potrebno reći da baš kada sam htjela izgovoriti čudesno "Luka i ja čekamo bebu", skoro ničim izazvan krenuo je razgovor o post-porođajnim depresijama, debljini, kraju izlazaka i posjetama restoranima... pa sam pričekala sljedeću priliku. Sa ekipom u uredu... e to je išlo još malo teže. Na početku je bilo ono standardno "samo da prođu prva tri mjeseca" a onda... "Samo da još prođe ovaj sastanak, pa još samo do kraja ovog tjedna, pa da još dođe Neno s puta da smo svi skupa, pa još samo ovo i ono...", sto izgovora i milijun odgoda, a sve iz - straha.
Tek kada sam osvijestila strah od toga da li će svi i sve funkcionirati kada mene ne bude, mogla sam prihvatiti činjenicu da je samo moj odabir hoću li si otežavati dane trudnoće stalno preispitujući jesam li napravila sve da posao ide dalje, a s druge strane prihvaćajući da biznis, tržište, gospodarstvo, svi drugi – idu dalje, i bez obzira što mene nema.
Imam još tri-četiri tjedna do termina poroda, i nisam još uvijek napravila baš sve što sam planirala. Od ovog tjedna više nemam sastanaka s klijentima, obavljam većinu toga mailovima i telefonski, smirujem poslovnu loptu i podižem onu za igru majke. I negdje potiho znam da ću i dalje nalaziti način da na svim svojim frontama dajem sve od sebe da sustav i ljudi mogu raditi, zaraditi i uz to napredovati, i to s obzirom i bez obzira što mene (u tom trenu) nema.
