Vježbam disanje svaki dan. Pripremam se psihički da ovaj put ne urlam da me čuje pola grada, nego da se maksimalno koncentriram na disanje. Kad se sjetim koliko je to teško bilo prvi puta, neću si zamjeriti ako mi se omakne koji urlik
Nisam mislila da ću dogurati preko termina, ali eto, beba se još brčka i ne da se van. Prije nekoliko dana Adrian se razbolio i imao visoku temperaturu četiri dana koja su se meni činila kao 20. Bila sam u strahu da ne krene porod jer u tom slučaju ništa od tatića uz mene. No, kao da majka priroda nije dala da se beba rodi.
Morala sam istovremeno paziti i da ne prijeđe na mene, a bila sam po cijele dane i noći s njim. Nekako sam si mislila da me priroda zaštitila antitijelima i od silnog adrenalina ili kojeg već hormona virus ne može do mene. Tako je sva sreća i bilo. Zašto tatić nije bio s njim? To bi bilo još gore da se on razbolio. Kako bi se brinuo za Adriana ako bih ja otišla rodit? Uglavnom, ono najvažnije je da nisam rodila, viroza je prošla i sad smo u stanju iščekivanja.
Sad kada je i to prošlo, želim da mi porod krene što prije. Nije mi teško, nego želim vidjeti tu malu prdilicu na svojim rukama.
Želim znati je li ona ili on. Želim da krenemo u novo poglavlje naših života. Želim da Adrian postane veliki braco. Jedva čekam, nestrpljivo.
Ono što mi najteže pada jesu pregledi svaki drugi dan u bolnici. Svaki drugi dan odlazak tamo, ctg, pregled, ispitivanja. Čekaonica i dalje ima tri stolca za sve trudnice. Do sada mi to nije bio problem, ali sada mi nije baš jednostavno stajati oko sat vremena s trbuhom do brade.
Psihički sam spremna za porod
Psihički sam apsolutno spremna. Kičma je u odličnom stanju. Kako sam krenula na akupunkturu, tako mi je doktor dodao i iglice za kralježnicu. Oporavak je bio nevjerojatan u samo par dana. Uspjela sam otići na pet tretmana do sada. Kakav će biti rezultat, vidjet ćemo na porodu. Iskreno, vjerujem da će mi to pomoći. Ako mi je tako spasilo kralježnicu i to već nakon jedne terapije, što li tek čini organizmu kao priprema za porod pet terapija? Sigurno ništa loše.
Vježbam disanje svaki dan. Pripremam se psihički da ovaj put ne urlam da me čuje pola grada, nego da se maksimalno koncentriram na disanje. Kad se sjetim koliko je to teško bilo prvi puta, neću si zamjeriti ako mi se omakne koji urlik.
Nekoliko prijatelja iz mog kvarta je u SOS stanju. Imaju mobitele od 0 do 24 i čekaju poziv kako bi uskočili pomoći oko Adriana. Hvala im neizmjerno na tome. Osjećam nevjerojatno pozitivno okruženje oko sebe. Tih par dana mog boravka u bolnici Adrian bi trebao biti kod babi i dede. On zna cijeli plan i jedva čeka da odem u bolnicu kako bi on išao kod njih.
Zadnja kolumna prije poroda
Ovo iščekivanje je nevjerojatno. Devet mjeseci je iza mene. Devet mjeseci koji su proletjeli u trenu. Zahvaljujući mom predivnom sinu tih je devet mjeseci bilo najljepše iskustvo mog života. On je taj koji je, kada mi je bilo teško i kada sam se pitala kako ću, govorio: mama ja ću ti pomoći, ne brini...
On je pričao, pjevao i grlio trbuščić. Govorio mu da ga voli. Učio je mijenjati pelene, obožavao gledati male bebe, ispitivao zašto i kako. Nadam se da ćemo kao roditelji uspjeti odgojiti ta dva bića da si cijeli život ostanu dobri. Znam da ćemo svakako dati sve od sebe. Oni su naš dar, naš blagoslov. Trudit ćemo se taj dar njegovati, usmjeravati i biti uvijek uz njih. Ta mala bića koja su nam dana na čuvanje najveća su dragocjenost koje čovjek može poželjeti.
Pretpostavljam da je ovo moja zadnja kolumna prije poroda. Bar se nadam. Bilo je divno svoje osjećaje, doživljaje i iskustva pretočiti na ovaj virtualni papir. Priče koje će, nadam se jednog dana i moja djeca pročitati. Najviše su i zbog njih napisana. Da pročitaju kako je divno bilo imati jednog pored sebe, a drugog u trbuščiću i osjećati njihovu nevjerojatnu povezanost.
Uskoro dolazi novi početak... Nas troje smo spremni...
