Radimo na bebi, a moj ciklus praćeniji je od TV Binga

Neke stvari u životu jednostavno znaš, odnosno uzimaš zdravo za gotovo. Za mene je to bila obitelj. Budući da sam odrasla u tradicionalnoj obitelji, računala sam na to da ću jednog dana naći čovjeka s kojim ću provesti život i s njim zasnovati obitelj, ali sljedeći jednostavnu matematiku - za brak je potrebno dvoje, a za obitelj najmanje troje - našla sam se u problemu. Bez obzira na to kako napredan bio svijet u kojem živimo, nisam se baš mogla udati sama za sebe i ostati trudna ničim izazvana - za to je ipak bio potreban savršen kandidat. 

Onaj dio na koji me tradicionalni odgojitelji nisu upozorili je taj da savršen kandidat za „i tako su dugo i sretno živjeli“ ne dolazi po narudžbi. Naprotiv! Dok ne upoznate „onog pravog“ morate upoznati i more „onih krivih“. 

Možda te zanima... 6 znakova da ste spremni za dijete Trudnoća

Upoznavanje krivih počelo je relativno rano. Odmah s prvim. Evo ga, zove. Fiksni telefon, jedini izvor komunikacije, redovito u centralnoj prostoriji stana i neponovljivo iskustvo sramoćenja i crvenjenja pred cijelom obitelji i susjedom Matom, koji je eto baš tada slučajno svratio na bevandu i ručak, a pritom ste osobi s druge strane linije potpuno samouvjereni i kul. Zemljo, otvori se i progutaj onoga što me zove!

Do vremena dok se pojavio moj budući suprug, već sam pomalo počela gubiti nadu, mama je već davala savjete „ćerce, napravi se malo glupa“, ali onda je došao on - „The one“ i ostalo je prošlost. Ma je...

Tek nakon tri godine napete igre mačke i vruće kaše, a pritom sam čas mačka bila ja, čas kaša on, u već razrađeno prijateljstvo uključili smo te famozne povlastice, a potom se i vjenčali.

'Što čekaju? Već su u dvadesetima!'

Bobis (on se zapravo zove Boris, Boris Kandić, ali mi ćemo ga zvati Bobis, da mu zaštitimo identitet) i ja jedno vrijeme planirano nismo planirali djecu. Naša okolina bila je u čudu, potiho se pitajući  „Što čekaju?“, „Već su u dvadesetima!“.  

Prošla je godina, prošla i druga, nitko više nema noktiju na rukama, babe, dide, tetke, susidi, svi u niskom startu. I u jednom trenutku se jednostavno prelomilo i rečenica ravno s vrata „Dragi, mi želimo dijete.“ nije previše iznenadila mog muža Bobisa (wink, wink). 

Možda te zanima... Seks za začeće ne mora biti dosadan! Trudnoća

Romantika je cvala, večere uz svijeće, jagode sa šlagom…., a onda bismo ugasili televiziju i „hoćemo li?“ Međutim, napravili smo jednu malu grešku u koracima: obavijestili smo naše bližnje o našem naumu. U roku od dvije sekunde, a ona prva je bila potrebna da završim rečenicu, sve zainteresirane strane nabavile su kalendarčiće, te je moj ciklus postao praćeniji od TV Binga. 

Ako ne uspijete, počnete se osjećati krivima, kao da ste ih iznevjerili

U početku je sve to bilo jako zabavno, potom to tolerirate, ali s vremenom, kada baš taj mjesec ne uspijete začeti, počnete se osjećati krivima, bude vam gotovo neugodno i osjećate se kao da ste ih iznevjerili. Savjet: dok ne upali, jezik za zube! 

Nakon nekog vremena vidjela sam da je vrag odnio šalu. Kalendar u ruke, računaj plodne dane i uputi spontani poziv suodgovornoj strani: „Alo, večeras u 8, kod nas.“ Uslijedilo je vrijeme iščekivanja poznatije kao „Je l' se uhvatilo?“ 

Ne moram vam govoriti da su proizvođači testova za trudnoću osjetili znatan porast prometa u vrijeme dok sam ja strpljivo iščekivala pokazatelje trudnoće. 

Možda te zanima... 7 najgorih rečenica za ženu koja ne može zatrudnjeti Trudnoća

Tester štapići su već osnovali  sindikat za zaštitu svojih prava, sve dok jedan nije popustio. Predao se toliko blijedoj nijansi roza boje, da se pri pogledu u ogledalo sam poplašio za svoje zdravlje. Ali kako se ono kaže, poklonjenoj „rozoj“ ne gledaj u nijansu. 
Osjećaj sreće, panike i straha, ali najvećim dijelom sreće, preplavio me poput Tsunamija. Trčanjem po kući sam zasigurno, ako ne u svijetu, ostavila trag u parketu. Što sad? 

Ne smijem se previše uzbuđivati, da baš, moram još dobiti definitivnu potvrdu. Telefon: „Doktore…sutra? A nemate možda koji slobodan termin, na primjer, sad?“ Ispred liječničke ordinacije, nakon najduža dvadeset i četiri sata u životu, osjetila sam poriv za bježanjem, nisam bila spremna za loše vijesti.

I nisam ni trebala biti. Nakon riječi „Ovo je početak uredne trudnoće“ sav strah je nestao, suze su mi potekle niz lice i samo sam znala da ću postati mama.