Djecu odgajamo u ogromnim količinama ljubavi i suosjećanja i ne želimo da ni na trenutak osjete kako je to biti nesretan. No, je li to pravilan put?
Nisam ni slutila da će poruka iz naslova koju je jednom prilikom rekao u odgoju djeteta Robert A. Heinlein, biti zapravo ona ključna. A zašto je tome tako? Često se svi mi u životu suočavamo sa situacijama koje nisu nimalo banalne i s kojima se treba znati nositi i iz njih izaći podignute glave. A što ako tome ne naučimo svoju djecu?
Kažu da nije važno koliko puta padneš, već koliko puta se digneš i kreneš dalje. A tome te uče upravo djeca. Oni padaju i dižu se bezbroj puta dnevno i do navečer se suza, patnje i boli više ni ne sjećaju, a ujutro se bude spremni za nove pobjede.
Drukčije djetinjstvo nego današnja djeca
Svi smo mi, odrasli ljudi, danas u 30-ima i stariji imali potpuno drukčije djetinjstvo nego današnja djeca i vjerujem da je upravo način odgoja temelja na kojem niču nove generacije.
Vjerojatno ni mi nismo odgajani na pravi način, pitanje je što je uopće pravo i ispravno, no vrijedi se malo osvrnuti. Nas nije nitko dizao kad smo pali, nego smo još i dobili 'špotance' jer ne pazimo, pa smo radije prešutjeli pad i skrivali masnice.
Nije nam nitko pomagao oko domaće zadaće, naučili smo se snalaziti sami. Nismo imali brdo igračaka, izrađivali smo ih sami od trave, lišća, dasaka, sijena, kišnice... Nismo se držali mami za suknju, nego smo sami tražili zanimaciju, izmišljali razne igre, skakali gumi, gumi, školicu. Nisu nam kupovali kućice, nego smo ih načinili sami od granja, kukuruzinja, dasaka.
A kada smo dobili pravu igračku, našoj sreći nije bilo kraja i bili smo na tome zahvalni do neba i natrag.
Odgajamo li djecu na pravi način?
Danas je to sasvim drugo vrijeme i drugi način odrastanja i često se zapitam odgajamo li našu djecu na pravi način. Ne tvrdim da je onaj na koji smo mi odrastali bio pravi, ali na roditelju je da se pita i traži odgovore.
Pročitala sam tekst u kojem jedna mama moli druge da ne pomažu njenoj djeci u parku, između ostalog navodeći: 'Nisu ovdje kako bi bile na posljednjoj prečki, već da se nauče penjati. Ako to ne uspiju same, preživjet će razočarenje. Štoviše, imat će cilj i poticaj da taj cilj dostignu. U međuvremenu, neka koriste stepenice. Želim da im dosade vlastita ograničenja i da ih pokušaju premašiti svojim trudom, bez moje pomoći. Kako budu rasle, prečke će samo postajati sve više, strašnije i teže za popeti. Ne znam za vas, ali ja bih im radije pomogla da vještine steknu sada, kad greška znači samo čvorugu ili oderano koljeno koje može izliječiti poljubac'.
Naravno, prije nego sam postala mama, imala sam sasvim drukčije razmišljanje i imaginarne metode odgoja, ali kad je stigla Iskra okrenula bi cijeli svijet samo da ne vidim suze u njenim očima.
No, je li to pravilan put? Djecu odgajamo u ogromnim količinama ljubavi i suosjećanja i ne želimo da ni na trenutak osjete kako je to biti nesretan.
Treba je pustiti da se izbori, da osjeti tugu, bol i sama nauči kako dalje
Osobno skačem na svaki njezin mig i sva se nakostriješim kad ona krene plakati pa trčim po dudu, bombone, bebu ili što već maloj madam padne na pamet. Ponekad se svim silama trudim da joj ne popustim, ali to malo biće je toliko tvrdoglavo da je to čudo. No eto, čim još malo naraste, krećem sa svojim metodama. :)
'Mamaaa, oću kanticuuuuuu', viče ona s krokodilskim suzama u očima i facom nad kojom bi se sažalio i najljući neprijatelj. I mama trči po kanticu, iako je ona hoće samo zato jer kanticu ima i njena frendica u igri.
'Mammaaaa Iša opajaaaa' i pruža rukice ko da je smak svijeta ako je ne dignem, a naravno da se može dići sama.
Tješi me što se barem u vrtiću zna red i postoje pravila. U vrtiću, naime, moje vlastito dijete sjedi u stolici i čeka da dođem po nju. Čudo neviđeno. Ok, Iskra ima dvije godine, još je mala, ali kad naraste treba ju pustiti da se izbori, da osjeti tugu, bol i da sama nauči kako dalje.
Naravno da ćemo mi za djecu uvijek biti tu, no neke borbe moraju sami izvojevati i na nama nije da se miješamo. Neka nauče na vlastitim greškama ili uspjesima. Jedino će tako znati cijeniti ono što imaju i znati se izboriti za ono što nemaju.
