Samo malo, a ja? Što je s mamom, što sam krivo napravila da mene ne želi i sad kad sam mu najpotrebnija, on me odbija? Srce mi se slamalo, no racionalno sam si pokušavala objasniti da je to zato što sam okupirana novim bracom ili možda u tati vidi fizičku snagu i sigurnost koja mu je u tom trenutku trebala. Ili sam ja jednostavno loša majka?
Nastavljam dalje s istraživanjem starih religija na našim prostorima. Dolaskom proljeća i odlaskom zime moramo spomenuti i božicu Moranu. U slavenskoj mitologiji, ime Morane je povezano s praindijskom riječi "mara" što znači silom umrijeti.
Morana je boginja smrti i zime, a pojavljuje se u raznim obličjima. Najčešće se prikazuje u liku lijepe djevojke crne kose i izuzetno bijele puti, vučjih očnjaka i s kandžama na rukama. Morana je letjela na metli i plovila na ljusci od jajeta, a te odlike su kasnije pripisane novom duhovnom biću - vještici.
Kraj zime i početak proljeća
Mnogi tumače da je njen drugi lik onaj Babe Jage (Baba Ruga, Baba Zima), ružne stare vještice. Stari Slaveni su vjerovali da sve zimske nepogode, studen, snijeg, led i smrt dolaze od Morane te su je prozvali božicom smrti ljudskog, životinjskog i biljnog svijeta. U nekim slavenskim narodima postojao je običaj spaljivanja Morane ili Babe Ruge u znak da je zimska opasnost prošla. U Dalmaciji i Sloveniji taj se običaj i danas održava u obliku povorke maškara s lutkom Morane na čelu, koju se spaljuje u prisustvu okupljenog naroda. Moranina lutka je korištena u ritualima vezanim za umiranje i uskrsnuće u prirodi ili u dozivanju kiše.
Kao boginja zime ona nikad nije bila omiljena među starim Slavenima. Zato se njen dolazak uvijek sa strahom isčekivao, a odlazak burno i radosno slavio. Njena suprotnost je božica proljeća Vesna koju je narod pozdravljao slavljem i klicanjem dok je istovremeno s radošću ispraćao Moranu - zimu. U mjesecu martu prakticirao se još jedan ritual vezan za Moranu. To su bile takozvane maškare koje je činila maskirana povorka ljudi okupljenih s ciljem da uplaše i otjeraju Moranu.
Bolesno dijete
I ja sam baš pomislila kako je ova zima dobro prošla; moja dječica nisu bila bolesna, čak sam se time nekome i pohvalila i odjednom nas je snašlo. Zadnji trzaji moćne zime i opakih boleština dale su zamah i zahvatile veliki broj klinaca pa tako i mog dvogodišnjaka Tea, koji se razbolio kao nikad do sad, iako ne ide u vrtić. Sve je počelo sa žaljenjem da ga buba trbuh. Ja sam na to rekla "Ma daj me ne zezaj", brižna li sam. No, onda je nekako postao dosta blijed i zamarao se što je za njegovu nezaustavljivu energiju bilo pomalo neobično.
Vratitli smo se kući od moje majke i spremali se na spavanje. Budući da sam ja s bebom radi dojenja u jednoj sobi, a suprug i Teo u drugoj, začula sam viku i odjednom je krenulo, povraćanje po cijeloj sobi, nekoliko puta za redom, i tako cijeu noć. Jadničak se dosta mučio, dobio je i temperaturu i proljev. Srećom je pio dosta vode pa nije dehidrirao. Kad smo ujutro nazvali doktoricu, a povraćanje se smirilo, dobili smo upute da Teo trebna mirovati, a mi pratiti njegovo stanje.
Jesam li loša majka?
Idući dan moj sinčić je klonuo. Do tada ga nikad nisam vidjela da samo leži i ono što me najviše pogodilo, traži tatu. Samo malo, a ja? Što je s mamom, što sam krivo napravila da mene ne želi, sad kad sam mu najpotrebnija, on me odbija? Srce mi se slamalo, no racionalno sam si pokušavala objasniti da je to zato što sam okupirana novim bracom ili možda zato što u tati vidi jaču fizičku snagu i sigurnost koja mu je u tom trenutku trebala.
Ili sam ja jednostavno loša majka? Evo ga, veliko pitanje. Pitanje koje si treba postaviti svaka majka, bar ponekad. Da bi se mogle usavršiti u majčinstvu, poboljšati u izvedbi, ispolirati svoje načine ophhođenja, ublažiti svoje otrovne jezike, ojačati tanke nerve, i ono što Morana u nama itekako zna, otopiti svoje ledenjake u srcu kako bi život pobijedio smrt, obećala sam sama sebi da moram biti bolja majka i točka. A uzor mi je moja majka i njeno plemenito veliko srce.
Moj mališa je iduća dva dana bio jako loše, što nije ni čudo s obzirom da skoro ništa nije pojeo, ali grozno mi je bilo gledati ga tako slabog i nemoćnog. Obasipali smo ga pažnjom i nježnošću. Znajući da bi uvijek trebalo djecu tako grliti i ljubiti, pogotovo u bolesti, donijela sam čak i bebu Lukasa samo da budem pored svoga malog bolesnika. Srećom se stanje nakon trećeg dana počelo stabilizirati. Teo je živnuo i pomalo se vratio u svoju rutinu nestašluka i zaigranosti.
Zaboravljeni zavjeti
Nakon tjedan dana ponovno smo živjeli po starom, u sreći i neposluhu, ljubavi i dreki.
Zanimljivo je koliko brzo zaboravimo zavjete koje smo sami sebi zadali u kritičnim trenutcima u životu, ali divno je da se uvijek možemo pouzdati u snagu iskrene molitve. Kada se iskreno pomolimo da nam se čuva i sačuva dijete, jer o tome odlučuje netko van našeg dometa i intencija, to nas osnaži. Ali opet, kada pročitamo potresan članak o smrti djeteta radi ljudskog faktora, koja se mogla spriječiti, čovjek ostaje zbunjen i izgubljen u autentičnosti.
Osim saznanja o prolaznosti svega, što su i naši stari znali, štujući više sile u obliku Morane, štovali su i višu odluku da je smjena prihvatljiva i potrebna te čak neophodna za normalan ciklus egzistencije. Smjena zime i proljeća, smrti i života… Samo da nam se ta smjena ne uplete u život prerano. Neka nam djeca budu zdrava i dugovječna!
