Preselili smo se kod moje obitelji, na "domaći teren", gdje je sa svima izrazito prisna, ali ipak joj je to bio šok. Odjednom se tijekom vikenda popiškila 4 puta u danu u gaćice, ne želi nigdje od mene i ne želi spavati u svom krevetu
Roditeljstvo je teško. Klišej uzrečica, ali je sto posto istinita. Moja baka me pita: "Zašto Ela nikada ne zaplače kada je kod nje na čuvanju tijekom dana?" Ubijala me ta misao svaki puta iznova dok nisam shvatila pozadinu priče. Naravno da ne zaplače, odnosno ne negoduje jer joj se apsolutno sve dopušta. Ako Ela odluči da bi se cijeli dan nosila (da se razumijemo, dijete ima 2 godine i 17 kilograma), baka ju cijeli dan nosi. Na kraju dana ju bole leđa, preiscrpljena je za išta napraviti. Isto tako je i sa slatkišima. Kada joj ja ponudim jabuku ili bilo koju voćku odgovor je uvijek isti: "Neće Eja papati voće", ali da joj ponudim "kojadicu" (čokoladicu) uvijek može.
Bi li u vrtiću bilo bolje?
I došli smo do toga da nas pedijatrica uporno upozorava da dijete ima višak kilograma. Naravno da neću djetetu ukinuti slatko, ali da bi mogla koju rundu čokoladnih keksa i čokolade zamijeniti voćem, apsolutno da. No, ja sam na poslu dobar dio dana i moje dijete odgaja baka. Neki spremno odgovaraju da bi bilo bolje da sam ju dala u vrtić, i možda bi zbog nekih stvari to i bilo bolje, najviše zbog toga što bi se družila s drugom djecom što u našem kvartu nije baš opcija jer nema male djece baš, ali mislim da joj je ipak još barem ovu godinu bolje da je doma, sa "svojim ljudima". I kako pronaći zlatnu sredinu? Nisam još otkrila.
Nedavno smo se preselili, po drugi puta otkako je Ela rođena. Prvi puta je imala nešto manje od godinu dana i taj prelazak u novi stan nije bio problem. Štoviše, dobila je svoju sobu u kojoj je ubrzo, na vlastito traženje, počela sama spavati. Ne mogu opisati koliko sam bila sretna što smo taj dio sa prelaskom iz dječjeg krevetića u vlastiti veliki krevet i vlastitu sobu odradili s tolikom lakoćom. Isto je bilo i sa skidanjem iz pelena. Odlučila sam da ćemo krenuti sa odvikavanjem kada je ona bila 22 mjeseca stara, dakle prije napunjene 2 godine. Ravno dva dana sam imala sumnji je li to bila prava odluka. Odvikavanje, i dnevno i noćno odjednom, prošlo je odlično. Nakon 5 dana više nije bilo mokrih gaćica po danu, a po noći smo je (s obzirom da se još uvijek probudi 1-2 puta) nosili na WC i u polusnu je odradila piškenje bez problema i tako smo riješili noć.
Problemi nakon selidbe
Te dvije stvari, spavanje u vlastitom krevetu i odvikavanje od pelena, prošlo je odlično, čak bih se usudila reći gotovo prelako. I onda smo bili primorani ponovno se seliti. Preselili smo se kod moje obitelji, na "domaći teren", gdje je sa svima izrazito prisna, ali ipak joj je to bio šok. Odjednom se tijekom vikenda popiškila 4 puta u danu u gaćice, ne želi nigdje od mene i ne želi spavati u svom krevetu bez obzira što sada dijelimo sobu i njen krevet je udaljen ravno metar i pol od našeg.
Nisam znala koliko da inzistiram na spavanju u njenom krevetu, jer htjela sam joj pružiti utjehu i sigurnost da bez obzira na okolnosti uvijek može računati na mene i svog tatu, a opet nisam htjela poništiti sve što smo postigli do sada. Nakon mokrih gaćica za vikend, po tom pitanju se sve vratilo u normalu već slijedeći tjedan, ali spavanje nije. Dopustili smo joj par dana da spava u našem krevetu, u kojem je zaspala u trenu, bez obzira jesmo mi sa njom ili ne. Nisam htjela da joj spavanje u našem krevetu postane navika jer, bez obzira što je još malena, želim da zadrži rutinu spavanja u svom krevetu i da ju polaaaako učim samostalnosti. To je mali korak, ali mislim da nije prerano za to. Pri spavanju u svom krevetu, moram naglasiti da u neko doba tijekom noći ona završi kod nas u krevetu i tamo dočeka jutro, ali barem dio noći provede u svom krevetu. Korak po korak.
Kako naučiti dijete da se nosi s promjenama?
Kako ju sada nagovoriti da legne spavati u svoj krevet? Probala sam se s njom igrati u krevetu, pa staviti njenu plišanu igračku na spavanje, nije upalilo. Probala sam ležati malo sa njom, pjevati joj uspavanku na koju je navikla, nije uspjelo, čim se ja dignem iz kreveta počne plač.
Treću večer sam ju, teška srca, pustila da kratko plače, pa ju podigla, smirila, i vratila u krevet, pa pustila još malo da plače i na kraju popustila i prenijela ju u naš krevet. Četvrtu večer je uz malo nagovaranja otišla u svoj krevet i zaspala bez puno prigovaranja. Koji dio je upalio, nemojte me pitati. Možda kombinacija svih metoda zajedno, ali uspjeli smo.
Djeci teško pada promjena rutine, ali čak mislim da to nije loše do neke granice jer u životu će se suočavati sa puno promjena, a neće sve biti na bolje i trebaju se znati nositi sa time. Možda će neki sad reći da pretjerujem, ona je još mala, ali u malim dozama, "na kapaljku" treba ih učiti kako se nositi sa svime što ih čeka.
Biti roditelj je teško, ne postoje priručnici kako djetetu pomoći da se razvije u dobru, poštenu, samouvjerenu, hrabru, jaku osobu, a to je upravo ono što bismo svi htjeli.
