Vjerujem da si me učinila boljom osobom i da si me u ovih godinu dana naučila tolikim stvarima koje neki ljudi ne spoznaju kroz čitav život. I znam da će doći (prebrzo) dan kada ću te morati pustiti. Kada ćeš me pogledati i reći - mogu sama, mama!
Zeko moj, prije godinu dana prvi put sam te vidjela i zagrlila, poljubila. Bila si plava kao mali štrumf i obzirom da si uranila više od mjesec dana - osjetila sam strah kao nikada do tada - je li sve ok, dišeš li, hoće li biti posljedica, hoćeš li se izboriti? A onda je prodoran plač proparao rađaonu, doktorica je s osmijehom kimnula glavom, a ja sam znala da će sve biti u redu. I ništa na ovom svijetu me nije moglo pripremiti na taj trenutak!
Da sam te nosila još godinu dana, ne bi bilo dovoljno da me pripremi na upoznavanje s tobom. I znaš što? Prva stvar koju sam pomislila je - gdje baš nos na mene?! Nisi bila jedna od onih bebica koje izađu spremne za slikanje za naslovnicu. Ali, već sljedeći dan si me ostavila bez daha svojom crnom kosicom, velikim ćubicama i jamicama na obrazima. Već sljedeći dan sam se zaljubila u tebe, neopisivo, iznenadno, u sekundi. I zavoljela sam te onako kako samo majka (i tata) mogu voljeti…
Rasla sam skupa s tobom u ovih godinu dana
I danas te gledam - tako živahna, nemirna, prgava, vesela, samouvjerena i nasmiješena! Ne postoji osoba koju nećeš šarmirati i kojoj se nećeš osmjehnuti. I zato te još više volim, jer širiš veselje i sreću. U godinu dana si od malenog pilića izrasla u pravu haharicu. I, znaš što, ljubavi? Rasla sam skupa s tobom u ovih godinu dana… Učim te hodati, samostalnom hranjenju, učim te kako se podići nakon što padneš, učim te prvim riječima, pokušavam te odučiti od uspavljivanja na rukama i tako dalje… Ali, mišu moj, i ti si mene toliko toga naučila i podsjetila… Naučila si me funkcionirati nakon tri sata sna. Naučila si me koliko su lijepa lijena jutra, cvrkut ptica i ona prva kava… Učiš me koliko sreće se skriva u kapima kiše i kako je dobro ponekad pokisnuti i plesati na kiši…
Nema ljepšeg od provedenog dana vani, pa ono smijanje i nevjerica koliko kada može biti zamazana poslije tuširanja… I koliko je lijepo ljuljati se; odgurivati se nogama sve više i više pa onda skočiti. I učiš me neće svijet propasti ako preskočim pospremanje ili peglanje da bih se igrala sa tobom. I da nema veze što nas ljudi čudno gledaju jer se zaustavljamo ispred svakog izloga/ogledala u šetnji gradom i smijemo se našim odrazima i kolika je snaga tih tvojih malenih ručica kad se objese oko mog vrata i kako je dobro naviti muziku, uzeti tebe u ruke i samo plesati, smijati se na glas i voljeti, bezuvjetno voljeti.
Prebrzo će doći dan kad ću te morati pustiti
Mišu moj, vjerujem da si me učinila boljom osobom i da si me u ovih godinu dana naučila tolikim stvarima koje neki ljudi ne spoznaju kroz čitav život. I znam da će doći (prebrzo) dan kada ću te morati pustiti. Kada ćeš me pogledati i reći - mogu sama, mama! Već sada, u Maksimiru odgurneš moju ruku na penjalici i ideš sama, makar lupila glavom.
Doći će dan kada ćemo ti i ja i tata ići na živce. Kada ćeš sama sebi biti dovoljna i najpametnija. Kada ćeš odbiti šetnju sa nama jer moraš na kavu sa prijateljicom. Kada ću opet probdjeti noći i noći jer ćeš biti vani. Kada ćeš pokušati skriti od mene prvu popušenu cigaretu i prvu popijenu čašu. Kada ćeš plakati jer nisi prošla ispit (a nećeš priznati da nisi učila jer upravo prolaziš pravu ljubavnu dramu). Kada ćeš ušetati držeći se za ruke s dečkom i biti tako važna i odrasla.
Kada ćemo ići kupiti ti prvu svečanu haljinu i prve štikle. I onaj trenutak kada ćeš u trenutku bunta ošišati kosu skroz na ćelavo, probušiti neki dio tijela ili se obojiti u zeleno. Kada ćeš mi prvi put bezobrazno odgovoriti i lupiti vratima od sobe. Kada ćeš prvi put sama sjesti na bus i otići sa curama na more. A neću ni razmišljati kako će biti kada ćeš sjesti u auto, mahnuti mi kroz prozor i otputovati. A ja ću živjeti za poruku da si sretno stigla…
I onda će doći faza kada će te nešto mučiti i ispitivat ću te što je, a ti ćeš samo ponavljati - ništa. A ja ću brinuti i čekati da mi se otvoriš… I mučit će te prištići, pa kilaža, pa mamine naslijeđene bucmaste i zdepaste noge… I bojim se, mišu, da te u nekom trenutku ne izgubim. Pitam se hoćemo li tvoj tata i ja uspjeti sa svime izaći na kraj. I nadam se da hoćemo. Da ćemo i dalje uz tebe učiti i da ćemo zajedno prebroditi sve zamke odrastanja. A ja ti jedino mogu obećati da sam sada i da ću zauvijek biti uz tebe…
Ponosna sam na nas jer smo sve sami proživjeli
Kao što je tvoja baka meni ponavljala - s prvim krikom rodila se ljubav! I nisam to tada shvaćala, ali sad shvaćam tu snagu i tu ljubav, ona prava, bezuvjetna... jer što god da napraviš, ostaješ moj Buco i moj zeko, moj osmijeh i moja radost. Sretan ti rođendan, mišu najdraži! Rasti dalje, budi vesela, sretna, tako posebna i tako moja i dalje...
Volim te neopisivo i bezuvjetno! I znaš što? Ponosna sam na nas! Jer nas troje (ti, tata i ja) smo sve sami probdjeli i preživjeli, „odradili“ i obavili. Bilo je tu i teških dana, bolesti suza, nespavanja, umora, svađa, nesuglasica, nerazumijevanja, ljutnje, tuge, svega… Ali, ipak su prevladali oni ljepši dani, oni naši trenuci i ponosna sam na to. Ova godina nas je sve povezala i učvrstila odnose... i s obitelji i s prijateljima!
Zeko moj, niti ne znaš koliko si obogatila naše živote. I koliko si nas usrećila. Volimo te beskrajno i samo se nadam da to i znaš!!
Sretan ti rođendan i smiješno je to pisati jednogodišnjem djetetu ali molim te - ostani svoja, tako nestašna, zabavna i posebna.
