Pitam se, ako svoju djecu ne naučim obavezama, pa kad odrastu ne budu znale raditi ništa (jer ih nisam naučila, jer sam ih štitila i mazila), hoće li ta ista teta X reći da sam dobra mama ili će me upravo ta teta X prva kritizirati kakav sam ja to roditelj kad su mi djeca nesposobna za život bez mene?
Kraj je jednog čudnog (da ne kažem ludog dana) kada ne mogu više držati sav bijes nakupljen tokom dana. Na svu sreću takvih je dana malo u godini. To je dan kada nakon napornog radnog dana na poslu gdje svi očekuju od vas da napravite nemoguće, dođete kući i kad tamo vaša djeca nisu napravila svoje uobičajene obaveze.
Kada osjećate kako vas oblijeva bijes, ali prije nego što puknete pitate zašto i dobijete najljepši mogući odgovor – jer je teta X rekla da ne moramo i onda se još u cijelu priču uključi i teta X sa pametnim savjetom da sam prestroga, da ih ne trebam opterećivati obavezama, da su to ipak samo djeca i da im je dovoljna škola i bla, bla, bla..... I tako vam teta X „nabije“ osjećaj krivnje. Osjećaj kada se počnete pitati je li teta X možda u pravu. Treba li djeci davati obaveze?
Po literaturi djeca moraju živjeti pod staklenim zvonom
Moja djeca nemaju velikih obaveza, napraviti krevet i to ne mora biti savršeno, vikendom srediti sobu, presvući se kada dođu kući i naravno škola. Zar je to previše? Čitajući svu moguću literaturu koja se danas nudi, ispada da djecu treba štiti od svega. Moramo ih zaštititi od svih mogućih stvari u životu. Prema svoj toj literaturi (a čini se da o odgoju djece pišu oni koji ne znaju kako je to biti roditelj) djeca moraju živjeti pod staklenim zvonom. Uz sve to, tu su još i sve one „dobronamjerne“ osobe koje kao da su zaboravile da su i oni nekada bili roditelji tj. još jesu i da su možda duplo više zahtijevali od svoje djece.
Sjećam se kako je bilo nama kada smo bili djeca. Nismo imali sve te povlastice kao i naša djeca danas i nitko nas nije pitao da li nam je previše obaveza, želimo li to ili ne, već smo morali to napraviti i to savršeno dobro. Nitko nas nije toliko štitio. Iskreno, danas sam zahvalna zbog toga jer barem znam brinuti se o sebi i ne ovisim o mojim roditeljima.
Djeca nesposobna za samostalni život
Pitam se, ukoliko svoju djecu ne naučim obavezama, tj. ukoliko ih ne naučim da moraju pospremati, brinuti se o sebi, raditi i biti vrijedne i odgovorne upravo na način da im dajem obaveze, pa kad odrastu ne budu znale raditi ništa (jer ih nisam naučila, jer sam ih štitila i mazila), hoće li ta ista teta X reći da sam dobra mama ili će me upravo ta teta X prva kritizirati kakav sam ja to roditelj kad su mi djeca nesposobna za život bez mene? Što je sada tu ispravno?
I tako iscrpljena od današnjeg dana, zahvaljujem teti X na dobronamjernom savjetu, ali ja ću i dalje odgajati svoju djecu na isti način kao i do sada, dajući im male svakodnevne obaveze kako bi ih naučila da jednoga dana mogu samostalno živjeti i biti ponosne na to. I dalje ću slušati svoj instinkt i odgajati ih na način da ne žive pod staklenim zvonom. I dalje ću ih pripremati da jednoga dana ne ovise o nikome.
Ipak, to su moja djeca, a svaki roditelj želi samo najbolje svom djetetu.
